l


Priča o Anđelu

Dio 1

Možda je vrijeme da krenem s pričom od početka.......


Skinuo sam stolice sa stolova, u svom malom restorančiću uz jednu od Mauricijskih pješčanih plaža i raširio na te limene stolove nove stolnjake. Iako su svi okolni restorani i kafei imali mramorne stolove koji nisu zahtijevali stolnjake, što je praktičnije, ja sam imao nekakvu svoju teoriju da svaki stolnjak mora biti drukčiji i da svako od nas ima svoju boju i da se ugodnije osjeća uz nju.
Stoga su se jedino još kod mene mogli naći limeni stolovi prekriveni raznobojnim stolnjacima. Iako sam zbog toga imao problema za vjetrovitih dana, a da ne spominjem još i to da lim voli i zahrđati, nisam odustajao, a osim toga lakše mi je bilo pamtiti 'za podeblju gospođicu u godinama, sa malim psićem svezanim za nogu od stolice i s modnim magazinom punim vitkih i mladih guza ukrašenih zgodnim tangicama, i punim natpisa o brzim i djelotvornim dijetama koje garantirano u roku od par dana od vaše debele guze čine metu čeznutljivih, kako muških, tako i ženskih (zavidnih) pogleda, koja svako jutro žvačući podeblji sendvič s tunjevinom i puno majoneze (znam, jer ponekad zafleka stolnjak, pa se poslije izvinjava), sjeda za zeleni stol i naručuje kavu sa puno šlaga, ustvari puno šlaga sa malo kave i neće sjesti ni za jedan drugi stol osim zelenog.

Dvoje mladih, iz obližnjeg hotela koji su vjerojatno na bračnom putovanju, pažljivo paze da sjednu samo za crveni stol, koji bi kao trebao simbolizirati ljubav i neće sjesti ni za jedan drugi kako ne bi pokvarili buduće priče o ovom putovanju i divnim trenutcima romantike i ljubavnog zanosa i trenutke kojih će se sjećati u trenutcima prvih svađa i neslaganja kao nešto što je bilo i što je nažalost u istom sastavu neponovljivo.
Eto i moj restorančić će vjerojatno biti dio tih priča, a bogme i ja kao neki čudak koji im je suncobrančiće za sladolede, škaricama za nokte, rezao u obliku srca i zabadao u sredine njihovih sladolednih kupova složenih u posude srcolikog oblika.

Mala je bila zgodna, vitka ne previše visoka, nosila je uvijek nekakve široke majice pod koje sam ja uvijek nastojao zavući pogled i bar na trenutak vidjeti one dvije sisice, jer koliko god ih u životu vidio i koliko god su bile manje-više sve slične, neke veće, neke manje, neke čvršće, neke opuštenije, neke stisnutije, neke razdvojenije, neke kruškastije, neke poput jabuka, uvijek je lijepo vidjeti dvije nove. Njene nisu bile velike, taman kao čaše za vino od deci i pol, koje su uzgredbudirečeno idealna mjera kako za vino tako i za sisice jer izvanredno leže u ruci. Mali vrag je to primijetio pa je uvijek kada sam ja donosio kupove sladoleda ukrašene suncobranima, ručno rezanim, u obliku srca, uvijek kao nešto petljao po pletenoj torbi s motivom delfina, koja je bila pored njenih nogu, otvarajući meni pogled kroz široki ovratnik sve do njenog malog pupka.
Jedan put sam očaran prizorom mladosti, čvrstine i idealne veličine, sladoled umjesto na stol ispustio dobrih pola metra pored njega. Ali i to nije bilo loše jer sam mogao čisteći pod dobrano se nagledati njenih vitkih, od sunca potamnjelih nogu, koje je opet mali vražićak kao nehajno prebacivao s jedne na drugu, otvarajući meni pogled na jako male, na jako bijele gaćice koje su u kontrastu s potamnjelim nogama, na moje čelo navlačile poveće kapljice znoja. Nisam žurio. Njen muž koji je izgleda jako bio ponosan na njen izgled, a bogme i na sebe kao tipa koji je ima, inače blijed i proziran, sa zlatnim Rolexom na ruci, koji možda otkriva razloge postojanja kemije između njih dvoje, ničim nije pokazivao da mu smeta što ja napadno odugovlačim s čišćenjem i što pogledom više pratim onaj mali komadić bijele tkanine između njenih nogu, nego prosuti sladoled na podu.

Tako je moj restorančić koji uzgred rečeno i nije bio pravi restoran, jer se pojesti u njemu mogao samo sladoled, skupljalo svakakvo društvo koje je izabirući odgovarajuće boje stola, provodilo u njemu komadić svog vremena, bilo da su nešto bitno razgovarali, hladili se sladoledom ili su jednostavno zavaljeni u udobne stolice, lijeno pijuckajući, nijemo promatrali plažu.

 

Dio 2

Na jastučiće za stolice sam bio jako ponosan. Kada su Amerikanci gradili obližnji hotel, dovezli su neko specijalno staklo iz Amerike, neko koje neda da toplina izvana ulazi unutra, ne kužim se u to, ali je to staklo bilo upakovano u nekakav materijal koji liči na stiropor ali je bio puno mekši, savitljiviji, nije se kidao. Jednog vjetrovitog jutra kakvih ovdje zna često biti, vjetar je donio komad tog materijala na terasu mog restorančića. Kako je bilo vjetrovito i kako nikoga nije bilo stao sam razgledati taj komadić materijala i pomislio kako ne bi bilo loše od toga napraviti podmetače za stolice, jer materijal je bio lagan, mekan, nije se kidao, a izgledao je kao nešto što se lako pere.
Odšetao sam do gradilišta hotela i vidio da pristojne količine tog materijala koji se činio idealnim za podmetače, leže razbacane po svuda, ne odavajući utisak da je to nešto nekome potrebno. Uzeo sam par tabli i pokušao doći do restorana. Kažem pokušao jer je vjetar poprilično puhao, pa se na momente nije znalo vučem li ja te table ili one mene nose kuda im se prohtije. Nakon nekoliko kompliciranih matematičko - fizičkih proračuna koji su uzimali u obzir smjer i jakost vjetra, putanju koju želim preći i površinu tabli koje nosim, uspio sam nekim čudom doći do zavjetrine restorana, izazivajući pritom dovoljno glasne, da se čuju, količine smijeha kod konobara ostalih restorana i kafea, koji su besposleni zbog vjetra, moju muku doživljavali kao zgodnu zabavu.
Kako se stvari nikada ne događaju slučajno nego za sve postoji pravi razlog i vrijeme, u trenutcima dok sam pokušavao, table materijala izrezati u kružne oblike, iako mi baš nije uspijevalo držati se zamišljene linije kružnice, u restoran je ušao Norvežanin.
Norvežanin je bio visok dva metra, imao je ruke kao lopate, ja sam razmišljajući o tome zaključio da svi Norvežani, a on je bio jedini Norvežanin kojeg sam ikada upoznao, moraju imati tolike ruke i da je to vjerojatno genetskim prilagodbama uzrokovano zbog velikih količina sinjega kojima Norveška obiluje. Norvežanin je bio moler, idealno građen za taj posao, zbog visine i zbog činjenice da mu ljestve nisu potrebne. Dojadilo mu je da bude moler i da bude u hladnoj Norveškoj. Odlučio je da će biti slikar, jer ipak u boje se razumije i odlučio je da će biti slikar na Mauricijusu, jer ipak na Mauricijusu je puno toplije. Prodao je sve što je imao, spakirao nešto stvari u malu Adidas sportsku torbu, kupio kartu, sjeo na avion i na Mauricijus.
Kada je stigao, iznajmio je mali stančić i kupio pribor i počeo slikati, slikao je sve dok je imao novaca koje je ponio sa sobom iz Norveške. Slike je pokušavao prodati turistima koji su iz svih krajeva svijeta dolazili na otok. Osim kojeg mornara, koji je kontakt s kopnom, nakon podosta vremena teturajućeg hodanja uzrokovanog valovima, zamijenio teturajućim hodanjem uzrokovanim alkoholom i kome se u alkoholom nabijenoj glavi, Norvežaninova slika učinila dobrom i nije imao kupaca. Iako nisam neki stručnjak za umjetnost, pogotovo za slikarstvo, mora se priznati Norvežanin je itekako dobro znao razmutiti boje da budu pune i jasne, ali one velike ruke na platnu, kistom nisu znale te boje posložiti u nešto suvislo, ustvari slike su mu ličile na radove djece iz prvih razreda osnovne škole i to one malo manje talentirane.
Kada je ostao skroz bez novaca, njemu onako velikom i plavom i crvenom, jer nikako na ovom suncu njegova koža nije mogla poprimiti drugu do crvene boje, osmjehnula se sreća. Amerikanci su počeli graditi hotel i trebali su radnike, a kako je Norvežanin bio moler (i to su trebali), a uz to znao je i koliko toliko engleski, zaposlili su ga. I Norvežanin je opet bio moler, doduše ne u hladnoj Norveškoj , već na toplom Mauricijusu, ali i to je nešto.
Ušao je Norvežanin tako šepajući, jer je negdje iskrenuo onu veliku nogu, pa nije mogao raditi. Vidjevši me kako se mučim sa rezanjem podmetača, nakašlje se i važno, na mješavini engleskog i francuskog (naime mi doseljenici smo međusobno koristili i engleski i francuski, a najčešće smo ga miješali, stvarajući neki novi, naš jezik), zaključi da je to izvanredan materijal i da bi ga on mogao za mene oslikati. Poznavajući njegov rad, poklonio mi je jedanput neku svoju sliku, za koju sam mu kasnije na njegovo pitanje zašto ju nigdje ne držim, morao slagati da sam ju poslao starcima kući, dogovorili smo da će ih ipak samo obojiti u razne boje.
Tako sam ja dobio najbolje podmetače za stolice na čitavom Mauricijusu, na pitanja ostalih vlasnika lokala, odgovarao sam da mi je to poslao kolega iz Amerike, koji radi u NASA-i i da tako nešto slično koriste Amerikanci u svom svemirskom programu, za opremanje unutrašnjosti letjelica. Da li su mi povjerovali ne znam.
Tako sam nakon što su sve stolice bile posložene i spremne čekale eventualne goste, sjeo na svoje mjesto jer i ja sam imao svoju bolju i svoj stol i svoju stolicu i zagledao se u plažu. Plaža je bila pusta, vjetar je puhao, jedino su jahači na daskama, pokušavali krotiti valove i prkositi vjetru. Čudno sam se osjećao. Osjećao sam se kao netko tko ima sve i netko tko nema ništa.

 

Dio 3

Sjedim tako u svom stolcu, za svojim stolom (za ljubitelje detalja stol je s plavim stolnjakom, a podmetači za stolice su crveni Norvežaninovom rukom ručno obojani) i gledam u nebo. Volim gledati u nebo, volim gledati tu igru oblaka, njihovu nesputanost, slobodu kretanja, pomalo im zavidim, iako nisam sasvim siguran da i oni gledajući mene odozgo ne zavide i meni jer mogu mirno sjediti i uživati dok se oni moraju vjetrom nošeni naganjavati po nebu.
Volim sjediti tako na svom mjestu, iako nekada vjetar zna propuhati svu robu što imam na sebi i zaigrati igru provlačenja između mojih kostiju, zna se ponekad i sunce spustiti na mene kao da sam jedini na svijetu kojeg treba grijati.
Možda baš zato i volim sjediti na svom stolcu i razmišljati.
Obično u ovakvim trenutcima i na ovakvim mjestima, osamljeni i u tišini, pokušavamo pogledati sebe, svoj život, ocijeniti što smo učinili, procijeniti da li je to dovoljno, izmjeriti koliko je to blizu ili daleko od onoga što smo htjeli, što smo željeli, za čim smo žudili, čemu smo težili. Naravno ovakvi oblici ponašanja vezani uz sagledavanje sebe kroz život koji smo proživjeli, uglavnom su karakteristični za ljude koji baš i nisu pretjerano zadovoljni sobom i svojim mjestom u svijetu koji se nalazi oko njih. No ja sam bio izrazito zadovoljan, tko bi rekao da će jedna ludost napravljena prije par godina rezultirati ovakvim stanjem uma, ovakvim zadovoljstvom. Tko bi rekao da će baš kao u priči, baš kao u pjesmi (… jedan poziv mijenja sve…) stvarno jedan poziv promijeniti sve.

Radio sam na maloj lokalnoj radio postaji kao DJ. Naravno da nisam bio obični DJ, već zvijezda noćnog programa s radnim vremenom od ponoći do pet ujutro. Krasno vrijeme za puštanje glazbe, sva moja inventivnost i umijeće oblikovanja glazbenog ukusa slušatelja u tome terminu mogla je doći do punog izražaja.
Naravno da svako normalan zna da me u to doba nema skoro tko ni slušati, izuzmemo li policiju, koja mora osluškivati krade li tko što, pa onda nema vremena slušati bilo što drugo, pa samim tim ni mene, malo je tko budan.
Studenti koji su tijekom prethodnog vremena imali malo vremena za učenje, ako su budni ili negdje se lijepo zabavljaju, ne mareći za muziku koju im ja puštam, jer oni ipak biraju sami sebi što će slušati, ili uče pa im moja muzika može samo smetati u pripremi sutrašnjeg ispita.
Portiri ionako čitavu noć prespavaju. Tajni ljubavnici sve rade u tišini kako bi mogli čuti eventualne zvukove koji bi im mogli najaviti da dolazi opasnost mogućeg otkrivanja. Oni koji u to doba piju više ništa ne čuju.
Kamiondžije i ostali šoferi koji možda tu noć nešto voze ionako slušaju samo country, mada u zadnje vrijeme sve više i narodne pjesme pune boli i sjećanja na topli dom koji je daleko . U ovo zadnje sam se i osobno uvjerio jedne noći, žureći na posao, vraćajući se s nekakve prigodne pijanke u stanju takvom da sam nakon podosta neuspješnih pokušaja guranja ključa u bravu automobila, stajao na cesti kao snjegović, jer je u međuvremenu počeo padati gusti snijeg. Na svu moju sreću našla se dobra duša u obliku vozača hladnjače koja me je unijela u svoju toplu kabinu, zagrijala vrućom kavom i setom toplih pjesama o bolnom srcu koje je daleko od doma.
Te noći sam u znak zahvalnosti prema svim vozačima kamiona, posebno hladnjača, onakav, malo_je_reći pijan, uspio nabirkati tri pjesme u kojima majke, žene, djeca, očevi, braća, sestre, nećaci i sva ostala bića koja se mogu naći u kući ili okolo nje pjesmom izražavaju tugu što njihov sin, muž, otac, brat, stric, onaj koji im donosi vodu,... mora noćima biti budan razvažajući mlijeko od mljekare do trgovine.
U znak velike zahvalnosti prema tome plemenitom činu vozača kamiona, te tri pjesme su se naizmjence vrtile svo moje radno vrijeme i naravno da to nikome nije zasmetalo, jer iskreno nisam niti ja siguran da li sam ispritiskao svu dugmad koju je potrebno stisnuti da bi izašao u eter ili je glazba svirala samo za mene. Sutradan kada sam pitao da li je netko možda čuo što sam protekle noći puštao, dobio sam šutnju kao odgovor, pa sam si ja radije to protumačio kao da nije bilo izlaznog signala, nego kao to da me nitko ne sluša, mada ovo zadnje i nije daleko od istine.
Znate kada čovjek radi u tom terminu kao ja onda isprva misli da će sada on svojom karizmom, svojim pristupom, svojom genijalnošću natjerati ljude da ne spavaju, nego da slušaju njega, međutim kako vrijeme prolazi, prvo postajete nezadovoljni jer vas nitko ne sluša, pa se onda naviknete na to i skužite da je to baš dobro jer možete raditi što god hoćete, jer nema nikoga da se žali na vas, a ako se nitko ne žali na vas onda ste dobar i drže vas i dalje da radite, pa onda nakon nekog vremena vam i to dojadi pa probate uvoditi nekakve novine.
Tako sam ja jedne noći odlučio otvoriti telefone i dopustiti ljudima da razgovaraju samnom, ne zbog ljudi nego zbog mene jer mi je stvarno bilo dosadno. Koliko mi je bilo dosadno najbolje će opisati činjenica da se grozim čuti svoj glas na radiju jer kada ga čujem jednostavno ne vjerujem da sam to ja i da netko može tako ružno pričati. Ali kažem vam bilo mi je dosadno. I tako svakih petnaestak minuta velim ja ‘dobra noć dragi moji slušaoci, ljubitelji noći i svega što ova noć nosi sa sobom, vaš omiljeni radio je noćas sa vama, samo za vas, nazovite 2343-4362 i pričajmo, pitajte, reci te nam svoje tajne, ispričajte svoju sreću, podijelite svoju tugu...’.
I tako došlo i pet sati vrijeme kada sam ja gotov sa svojim poslom a telefon kao da je isključen, naravno da sam par puta provjerio kablove da vidim radi li uopće. Nazivao i dežurnog u pošti da provjeri da li je s linijom sve uredu. Naravno da je dežurni bio ljut i da me je poslao u nekoliko materina i rekao mi da čekam jutro, jer kog će kurca sad on po mraku ići gledati jel' nešto radi ili neradi.
Ali naravno nije me obeshrabrilo to što nije bilo poziva prve noći, jer sam ja bio uvjeren da ipak nešto s telefonima nije bilo u redu. Izgleda da telefoni nisu valjali niti drugu niti treću noć. Ipak četvrte noći oko četiri sata zvrrrr zvrrrr zvrrrr, pustim ja da telefon odzvoni tri puta, ne mora svako znati da jedva čekam da me netko nazove.
Ne, nije bio krvi broj, nego baš poziv za mene. Uglavnom da ne dužim previše te noći sam dobio ponudu koja je skroz izmijenila moj život, ponuđeno mi je da budem DJ u jednom malom lokalu na Mauricijusu. Kako stvarno nisam imao ništa mudrije na pameti, a kako je svaki naš korak naprijed u životu ustvari korak u nepoznato, i ako previše mudrujemo i razmišljamo o tome što nam taj korak donosi ili odnosi , možemo povelik dio života ostati na mjestu i propustiti život da prođe mimo nas, bez previše razmišljanja sam ponudu i prihvatio

 

Dio 4

Bar u kojem sam radio je bio popularno okupljalište Helgi, Gertruda, Helmuta, Johana i ostalih uživaoca u njemačkim trgovinama i uredima mukom zarađenih penzija, koji su se redovito smjenjivali svakih sedam dana novim čarter paket aranžmanima i koji su nakon cjelodnevnog prevrtanja po suncu, onako pocrvenjeli uz pokoje pivce svoja uščuvana šezdesetineštogodišnja tijela gibali u ritmu njemačkih šlagera, od kojih je Heniz Harald Shullzeov -Well Wir So Sexy Sind oko jedanaest bio vrhunac večeri, nakon koga se društvo lagano razilazilo, a ja uz Robićev Morgen (još uvjek dobro prolazi) oko ponoći završavao s poslom.

Kako mi posao nije bio naporan i ostavljao mi je dosta slobodnog vremena koje sam isprva koristio za upoznavanje ipak tog malog otočića i prevrtanje sebe, a katkada iako ne baš prečesto i kakve usamljene evropske dame na odmoru po pješčanim plažama, ubrzo mi je postajalo sve više i više dosadno, a kako kontakte sa lokalnim stanovništvom, osim s par zgodnih trgovkinja u malim dućančićima gdje sam kupovao sitne potrepštine nisam imao, jer očito sam se više ponašao kao netko tko je tu na odmoru nego kao netko tko tu provodi život, što mi isprva i nije ni smetalo, ali kako je u meni rasla spoznaja da je ovo baš možda to mjesto gdje želim provesti i ostatak svog života, često sam znao uhvatiti sebe kako noću nakon završenog posla, sjedeći na terasi svog apartmančića koji se nalazio s dvorišne strane bara u kojem sam radio, gledam u nebo, promatram zvijezde i razmišljam što i kako dalje.
Prolazeći tako jednom tako pored obližnjeg tenis kluba primijetio sam oglas da traže konobara u tenis baru, radno vrijeme od devet u jutro do pet popodne, baš kako meni odgovara, plaća nikakva, ali ionako mi posao nije trebao zbog novaca, nego zbog ubijanja vremena. Uđoh, obavih razgovor, moje nepoznavanje francuskog nije predstavljalo problem, jer ionako svi na otoku govore i engleski, a moje bjelačko, evropsko rasno podrijetlo se pokazalo kao wild card za dobivanje posla u kako sam kasnije i sam primijetio elitnom tenis klubu na otoku, što će se u buduće itekako odraziti na moje socijalno društvene kontakte na otoku.

Izgleda da sa svakim poslom imam izuzetno puno sreće, a možda sam i pod sretnom zvijezdom rođen, tko to zna. Teniski klub u kome sam se zaposlio kao konobar, bio je privatni klub, zatvorenog tipa u kome su tenis igrali lokalni bogataši i njihove supruge, a kako sam ja radio dnevnu smjenu, uglavnom mi se posao sastojao od spravljanja koktelčića i posluživanja, dokonih bogatašica koje su svoje dnevno vrijeme kratile ili igrajući tenis (malo manje) ili sjedeći u klupskom kafeu i ispjajući pića (malo više). Neke od njih su dovodile i svoju djecu na sate tenisa kod klupskog učitelja Mickya, koji je bio jedan sasvim OK momak, koji je kao klinac počeo igrati tenis u Americi i sve svoje je vrijeme i znanje posvetio tenisu, a onda kada je trebao početi i zarađivati igrajući na turnirima, zaljubio se u neku pjevačicu, pa je rekao zbogom turniri, pa je s njom počeo putovati po svijetu, pa je godinama putova sa njom, pa je ona između ostalog došla pjevati i ovdje u neki hotel, pa je i on došao za njom, pa je ona nakon što je otpjevala svoje u hotelu jedno jutro dok je Mickey spavao pokupila svoje stvari i otišla napisavši Mickeyu na komadu papira da je onaj tip što ju je pratio na klaviru sada njen Mickey, pa je onda Mickey postao učitelj tenisa, jer je tenis bio jedino što je znao.
Sjedeći u udobnim stolicama, nehajno prekriženih, vidi se stručnom rukom masiranih, depiliranih na skupim spravama oblikovanim i pažljivo, ne pretjerano, osunčanih nogu, pijuckajući uglavnom martini s obaveznom maslinicom probodenom, kako to dolikuje klubu ovog ranga, srebrnom čačkalicom, obučene u najnovije tenis komplete kakve će te tek eventualno vidjeti na nekom turniru za koji mjesec, pogledale bi katkada prema terenima gdje se Mickey znojio s njihovom ne baš uvijek talentiranom djecom i katkada dovoljno glasno da bi i oni s okolnih stolova mogli čuti, prokomentirale kako će morati razgovarati s Mickeyem da malo proradi na beckendu njihovog zlata, jer i odavde se vidi da nije dovoljno izrađen.
Kako mi je i sam Mickey jedanput priznao, dosta često je i znao razgovarati s njima, samo ne uvijek na rješavanju teniskih problema, nego čak puno češće su se razgovori odvijali bez puno riječi u komforno opremljenim klupskim svlačionicama, dok su djeca nizala beskrajne krugove oko igrališta za zagrijavanje i poslije kojih nisu bili ni zašto a kamoli za tenis.
Mickey mi je čak mudro rekao da ako budem pametan i ako budem znao šutjeti da ću ovdje moći svašta doživjeti, i ni sam nije znao koliko je ustvari bio u pravu, jer u klubu sam upoznao Anu, Anu koja će doista dosta toga u mom životu promijeniti.

 

Dio 5

Tražeći ispod šanka boce mineralne vode kojima sam kanio napuniti frižider, začuo sam 'konobar!' poziv koji je očito bio upućen meni, ne razmišljajući ni gdje sam ni što radim instinktivno sam podigao glavu i lupio njome u mramorni pult, te opet ne razmišljajući ni gdje sam ni što radim instinktivno opsovao na jeziku kojeg sam najbolje znao, onome kojeg sam govorio od rođenja, onome na kome sam još uvijek mislio.
Umilni glasić koji je uzrokovao bliski susret moje glave i tvrdog mramornog pulta pripadao je crnokoso-svezano-u-rep-dugokosoj dami otprilike mojih, znači najboljih, godina. Viđao sam ju i ranije, znao sam da osim dugih, vitkih nogu i tijela bez imalo viška bilo čega, ima i predivnu guzu kojom katkada u žaru borbe na terenu promatraču sličnom meni još dodatno uljepša pogled. Znao sam da pije isključivo svježe iscijeđeni grejp, katkada sa nešto malo manje, katkada s nešto malo više votke u njemu. Znao sam da katkada u klub dođe s dvoje klinaca (muški negdje oko deset, a curica, hm…da li je još uvjek curica, negdje oko četrnaest-petnaest godina), koji isključivo piju sok od svježe iscijeđenih narandži, jer u ovome klubu sokovi se prave isključivo od svježeg voća. Znao sam da ih Mickey podučava tenisu. Znao sam da ponekad ne vidim ni nju ni Mickeya dok djeca razmjenjuju duge i kratke lopte preko mreže. Mickey mi nikada o tome nije ništa pričao, ali mi je pričao da je ona žena vlasnika treće po veličini plantaže čaja na otoku, kojega ja još nisam nikada vidio.

«Oh… kako je lijepo, nakon toliko vremena, čuti tako sočnu psovku i to na tako poznatom jeziku» progovorila je jezikom koji ja najbolje znam, onome na kome još uvijek mislim. Nakon što sam uspio ustati, povratiti se od boli i iznenađenja, istim jezikom i mekim glasom je nastavila:»Napravi mi grejp s dosta leda i ne baš tako malo votke, napravi i sebi nešto i donesi za stol».

Ana se sjećala da je davne 1980. krajem ljeta bila sa školom u Umagu, da su jedno veče dečki uljetili u sobe, poskidali noge od stolica i izletjeli tući se s nekim, ja se sjećam da sam s dečkima iz razreda krajem ljeta davne1980. u Umagu prebio (moja verzija prče) neke tipove koji su naletjeli na nas s nogama od stolica u rukama, sjećam se da je jedna noga od stolice polomila moju ruku i da tu večer, a bogme ni mjesecima kasnije, nisam mogao uzeti gitaru u ruku i da je Marko svirao ‘krivo je more’ i da je do tada moja Suzi te večeri prvi put, ali zauvjek, nestala u mraku s Markom. Ana ne pamti te detalje, ja se ne sjećam Ane, Ana ne pamti da smo se ikada ranije sreli.

Ana je od te davne 1980. uspjela završiti srednju školu (sumnjivi informacijsko-komunikacijsko-dokumentacijski smjer tada aktualnog usmjerenog obrazovanja) u Zagrebu, upisati sociologiju, dvaput se zaljubiti, prvi puta u nekog dalmatinca koji je zaključio da može lakše živjeti bez Ane nego bez mora, a Ana tada nije mogla ostaviti sve što ima i želi i poći s njim. Drugi puta joj se to dogodilo nekoliko godina kasnije kada je radeći kao hostesa na Velesajmu upoznala i zaljubila se do zadnjeg listića u sina vlasnika treće po veličini plantaže čaja na Mauricijusu, koji je zajedno s ocem, došao Plivi prodavati metvicu, kamilicu i crni čaj. Ana je tada, poučena 'dalmatinskim' iskustvom, ostavila snove o sociologiji, spakovala stvari, zajdeno sa Jacquesom mlađim (koji je sedam godina kasnije na čelu plantaže zamijenio svog oca Jacquesa starijeg) sjela na avion, udala se, rodila Ines (ona je inzistirala da i na njenom jeziku ime bude lako izgovorljivo), rodila Jacquesa najmlađeg, učlanila se u elitni tenis klub na otoku, plaćala djeci tenis obuku kod vrhunskog trenera, povremeno nestajala negdje s Mickeyem, dok su djeca razmjenjivala duge i kratke lopte preko mreže (ali o tome ni ona ništa nije pričala).
Sjedila pijuckajući svježe iscijeđen grejp s puno limuna i ne malo votke, držeći vrećicu s ledom na mojoj glavi i pričajući mi svoju priču.
Ja sam samo sjedio i slušao, pio sam samo mineralnu vodu jer mi se nije dalo i sebi praviti kakav sok, kada se već u ovom klubu sokovi prave isključivo od svježeg voća.

 

Dio 6

Ja sam i dalje vrhunce večeri imao radeći uz Heniz Harald Shullzeov -Well Wir So Sexy Sind, no međutim, jedva sam čekao one dane kada ću u tenis klubu vidjeti Anu. Izgleda da je i Ana voljela biti sa mnom, vrijeme koji je ranije provodila sa ostalim dokonim bogatašicama razgovarajući ponajviše o ničemu, zamijenila je s vremenom provedenim uz šank i pričajući sa mnom opet ponajviše o ničemu. Iako smo oboje bili poprilično zadovoljni onim što smo do tada u životu napravili, u razgovorima smo se vrlo često vraćali u neka tamo davna vremena, ne znam da li zbog toga što su nam stvarno blia tako draga ili je spoznaja da smo one svoje mladalačke dane kada smo bezbrižno mogli što smo hitjeli ipak odavno ostavili iza sebe. Ana je voljea glazbu i oduševljavalo ju je to što to je moj glavni posao glazba, jedno večer je čak došla do bara gdje sam puštao glazbu i ludo se zabavljala, a bogme i Helge, Gertrude, a pogotovo Helmuti, Johani i ostali pomalo ocvali njemački plesači. Vlasnik bara je bio toliko oduševljen, da joj je čak ponudio (ne znajući s kim ima posla) i posao animiranja gostiju, jer su potoci piva koji su se inače slijevali u grla postajali rijeke.
Ani nikako nije bilo jasno zašto radim i kao konobar u tenis klubu, ali je bila sretna zbog toga jer kako bi me inače upoznala. Kod vlasnika kluba je isposlovala da mogu tijekom dana birati glazbu koja će se slušati u klubu, tako da su se tenis u klubu osim uz uobičajenu hit-paradu, mogao igrati i uz zvuke Echo & The Bunnymena, the Cure, New Ordera i ostalih koji su svoje zlatne trenutke, s izuzetkom pokojih bljeskova sve do danas, ipak imali u onim vremenima u koja smo Ana i ja u razgovorima bježali.
Ana me upoznala i sa svojom djecom, Jacquesu najmlađem je itekako bilo svejedno i nije pokazivao nikakav prijateljski stav prema meni, ali je zato Ines koja je, da budemo skroz iskreni, jako ličila na mamu, pokazivala veliki interes za glazbu koju ja imam, pa sam joj morao uvijek donijeti pokoji cd na slušanje. Ana mi je čak jednom rekla da bi mogao to malo i smanjiti jer mala po cijele dane u kući ne radi ništa nego samo sluša moje cdeove, ali da u krajnosti i to nije loše jer se i ona pokoji put ‘ogrebe’ pa posluša i kod kuće nešto dobro.
Jedne nedjelje kada nisam radio pozvala me je k njima kući na ručak, pa sam tako upoznao i Jacquesa mlađeg, vlasnika treće po veličini plantaže čaja na Mauricijusu. Jaques mlađi inače gospodin u najboljim , dakle mojim, godinama, bio je visok, preplanuo, svjetlokos (za što su, kako će on kasnije u razgovoru reći krivi njemački krojeni njegove majke). Niti jednoga trenutka se na njemu nije moglo primijetiti da je jedan od najbogatijih ljudi na otoku, čak je nedjeljom, kada je sva posluga imala slobodan dan, on pripremao ručak, jer kako kaže kuhanje ga opušta i jako uživa u njemu. Kuhao je dobro, a za ovu priliku je, za ženinog prijatelja iz daleke domovine, pripremio puricu s mlincima, jelo koje ga je njegova punica naučila spravljati. Dok je Jaques dovršavao ručak, Ana mi je pokušavala pokazati kuću i dvorište, ali me je Ines ukrala da mi pokaže svoju sobu i svoju kolekciju cedeova, pa sam tom prilikom posudio par komada zbog čega je ona bila izrazito ponosna. Jacques najmlađi i dalje je imao potpuno nezainteresirani stav prema meni i svo svoje vrijeme je vozao nekakav kamiončić po travnatom dvorištu ne pogledavši me. Ana mi je ponosno pokazala svoj cvijetnjak, jer kako ona reče kada nemaš što raditi onda si moraš sam naći nešto da radiš jer inače popizdiš od dosade, a cvijeće je uvijek dobar izbor.
Još prije ručka Jaques i ja smo otkrili da imamo jednu zajedničku ljubav, pelinkovac. Častio me nekakvim francuskim za kojeg je on tvrdio da je najbolji na svijetu. Nije bio loš, a ja sam mu obećao da ću mu slijedeći put (jer odmah se vidjelo da ovo neće biti moj jedini posjet njihovoj vili) donijeti ostatke lire koju sam krećući na put u nepoznato ponio sa sobom, jer nikada ne znaš što te u stranom svijetu može zateći. Jaques se toliko opustio, što od pelinkovca prije ručka, što od nemalih količina vina poslije ručka, da je svako malo razgovor prekidao sočnim psovkama na Ani i meni domaćem jeziku, ali začinjenih njegovim francuskim naglaskom, što je svima nama tjeralo suze na oči od smijeha.
No da ne dužim previše jer ovo ustvari i nije priča o Jaquesu mlađem, a ni o Jaquesu najmlađem, a ni o Ines a bogme ne ni o Ani, malo ću ubrzati i preskočiti neke sitnice.
Uglavnom Ana i njen muž su mi pomogli, kada sam ja već odlučio ostati na otoku, da dobijem nekakav kredit (koji još uvijek vraćam) i da kupim jedan mali trošni restorančić u blizine jedne plaže na Mauricijusu.

 

Dio 7

Između visokih zgrada hotela, za koje je netko smislio da moraju biti visoki i da moraju strahovito ličiti jedni na druge i da moraju nositi lokalna imena, što je strancu poprilično teško pročitati, a o nekakvom pamćenju naziva da i ne govorimo i što vjerojatno izaziva pomutnju među njima jer se i mi koji smo ovdje već duže ne snalazimo s tim baš najbolje, smjestio se moj restorančić, koji ustvari i nije bio pravi restoran, samo ga je cesta dijelila od pješčane plaže kupane valovima mora. Uz pomoć Juaqesa mlađeg, alkoholu sklonog mjesnog službenika i naravno pelinkovca, uspio sam i meni teško izgovorljiv naziv Trou aux Biches promijeniti u meni puno draži, meni srcu puno prirasliji Betty Blue. Betty Blue kao jedna od najljepših ljubavnih priča* koju sam ikada pročitao, Betty Blue, kao jedan od najljepših filmova** koje sam ikada pogledao.

Prije nego se sunce svojim zrakama probije kroz tu hrpu okolnih hotela pokupim par cedeova i iz malog stana smještenog s dvorišne strane, spustim se do svog malog restorančića. Uključim aparat za kavu, namjestim svoje limene stolove, namjestim svoje željezne stolice, namjestim svoje raznobojne stolnjake, namjestim Norvežaninove superpodmetače za stolice, namjestim sebe na mjesto odakle ću je moći najbolje vidjeti kako dolazi. Otvorim jutarnje novine i kao nešto čitam, srećom nitko ne kontrolira moju brzinu čitanja, jer da to radi vjerojatno bi zaključio da sam nepismen ili u krajnju ruku da čitam pola slova u minuti, jer su novine stalno otvorene na istoj stranici, a pogled uperen u smjeru odakle dolazi ona.

Kada u daljini spazim crveni kombi, moje srce počinje bubnjati i to lupanje se pojačava kako je zvuk pouzdanog benzinskog četverotaktnog motora glasniji, samo što motor radi jednoličnim urednim ritmom, a moje srce počinje tući neki svoj ritam u kojem svaki otkucaj želi prestići prethodni, gdje svaki otkucaj želi prenijeti tijelom osjećaj koji me obuzima. Počinje tući ritmom bez ritma, ritmom koji me trese čitavog, ritmom koji ulazi u prste i tjera ih da grozničavo nešto vrte, ritmom koji zaposjeda noge koje se počinju tresti kao da prate neki ludo nabrijani rave ritam. Ritmom koji zaposjeda grudi, tražeći zraka, kad niti jedan udisaj nije napravljen do kraja, kada je sav zrak svijeta malo. Kako je kombi bliže, tako su i moja usta sve suhlja, jer za količinu zraka koju trebam nos nije dovoljan, tako su moji gutljaji sve češći, tako moj jezik koji baš i ne kuži sve najbolje, muku muči da skupi nešto sline iz suhih usta.

Kada zvuk kombija najavljuje zaustavljanje, podižem se na klimave noge i nesigurnim drhtavim korakom žurim iza šanka, pokušavam popiti malo vode, ali i ta mala količina vode koja dolazi u suho grlo, grebe poput željeza što struže po betonu. Skupljam se pod šank i slažem već odavno složene boce.
Okrećem sve boce naljepnicom prema vratima šanka kako bi znao što u kojoj ima, iako za to nema potrebe, jer odavno svaki proizvođač pakuje svoj proizvod u prepoznatljivu jedinstvenu ambalažu. Redam već poredane boce, lažući se da je to potrebno, lažući se da će mi to koristiti kada krene gužva.

Slušam. Slušam jedna vrata kako se otvaraju, slušam druga, njena, ona koja se puno mekše i nježnije zatvaraju, čujem otvaranje trećih vrata, čujem tupi udarac limene posude pune sladoleda o beton, čujem udaranje lima o lim kada se prazna posuda vraća u kombi, čujem tišinu koja me boli, čujem snažno zatvaranje vrata koje volim, čujem paljenje motora, čujem zvuk mjenjača koji kaže ‘on odlazi’, čujem zvuk pouzdanog četverotaktnog benzinskog motora koji se udaljava.

 

Dio 8

Sjećam se kada je prije točno tri mjeseca i dvanaest dana prvi put došla. Isprva je nekoliko dana sam stajao, samo mali kiosk čije su boje i natpisi ‘sladoled’ na svim jezicima svijeta koje se može naći ovdje, izazivali u meni ljutnju i psovke na svim jezicima svijeta koje znam, jer samo mi je to još trebalo, kiosk za sladoled preko puta mog restorana, točno na pola puta između moga carstva hladovine, hladnog pića, sladoleda ukrašenog ručnorađenim suncobranima i vruće pješčane plaže. Kiosk za sladoled koji će odvući sve one roditelje koji su s klincima s plaže dolazili na osvježenje i partiju hladovine dok su klinci birali raznobojne kuglice slasti, osvježenja i oduševljenja, što je meni omogućavalo sasvim solidnu zaradu i pristojan promet u doba dana kada inače baš i ne hrle ljudi u restorane. Bio sam poprilično ljut i na sistem i na onoga tko je to dozvolio, jer lakše je djetetu dati novac da samo ode do kioska na plaži po sladoled, nego se oblačiti, češljati i prelaziti prometnu ulicu da bi se došlo do mog restorana i onda usput slušati dječju neodlučnost kada se nađu pred mogućnošću raznobojnog različitoslatkog izbora.
Tog jutra, sunce je bilo relativno nisko, smjestilo se tako da tuče meni ravno u oči, zaškiljio sam i iz prikrajka, sa sigurne i udobne udaljenosti restorana gledao. Sunce me inače tjera da skupim očne kapke koliko god mogu i gledam tako, jer sunčane naočale, zbog toga što mi je nekada davno jedna žena rekla da imam divne plavozelene oči nisam htio nositi da ne sakrijem njima tu ljepotu koju imam. Crveni Fordov kombi, kojem sam kasnije prepoznavao zvuk čim bi se čuo u trećoj ulici od mene, se zaustavio. Neki veliki čovjek, velik kao tvrđava za obranu od Turaka (ipak sam ja iz krajeva koje su Turci voljeli osvajati), je otvorio vrata i stao izvlačiti limene kutije sa sladoledom. svaki tupi udarac te kutije o asfalt je u meni izazivao bijes, jer kutija sladoleda tamo značila je kutiju sladoleda manje kod mene. Onda je sve nestalo, onda su nestali svi zvuci, onda su svi pokreti stali, onda je okupana plavom magličastom svjetlošću iz kombija izašla ONA. Poput prve zrake sunca koja zorom ulazi u vodu i razlijeva se u milijarde boja, ušla je u mene i razlila se potpuno, preplavivši me nekim čudnim osjećajem, svaki djelić mene titrao je oduševljen, svaki djelić mene zasvirao je svoju omiljenu pjesmu, svaki djelić mene zaplesao je svoj omiljeni ples, svaki djelić mene je kao mornar koji je godinama plutao morem sanjajući komad kopna, napokon kopno i ugledao, ali ne bilo kakakvo kopno nego ono koje mu se u snovima pokazivalo, ono koje je godinama preko palube pogledom tražio, ono koje mislio da ne postoji.
Od tada svako jutro kada je lijep dan gledam kako dolazi s nekim tipom koji je velik kao tvrđava, da žurno otključava, svojim tankim, nježnim, predivnim rukama, skida lance sa škrinje za sladoled i u nju stavlja posude sa sladoledom. Gledam kako katkada iste te ali prazne posude samo baci u crveni Fordov kombi. Gledam u sunce, okrenem glavu da ne vidim kada poljubi onoga koji je velik kao tvrđava. Znam da sam dugo želio da joj je on stariji brat kojega jako voli. Znam da sam dugo sjedio ovdje za svojim stolom jedno jutro, nakon popodneva kada je onaj veliki kao tvrđava došao sa jednim malim koji je strahovito ličio na nju, ali je bio premali da bi joj bio brat i koji ju je stalno zvao mamom. Znam da sam tada požalio što nisam velik kao tvrđava i što nemam crveni Fordov kombi i što me taj mali što strahovito liči na nju ne zove tata.
Znam da sam zbog nje zavolio sladoled.

 

Dio 9

Upoznao sam ju. Divna je. Svaki trenutak koji sam mogao ukrasti, krao sam i odlazio do njenog kioska sa sladoledom. Pričali smo svašta. Divna je. Prolazili su dani, sve više vremena sam provodio uz nju. Čudno se nešto počelo događati u meni. Nisam mogao bez nje.

Jedan dan nije došla. Ne znam što da radim. Moram joj reći što osjećam.
Kako? Ne znam! Pismo? Možda?
Ipak pišem pismo.

Pismo:

Ne znam što da radim

Jedan dan, sati: 16.45
Htio sam te nazvati, zaboravio sam kako se zove onaj band s MTV-a, zaboravio kao što i zaboravljam imena ljudi i životinja i kao što zaboravljam brojeve (blažena bila ona vremena iz crno-bijelih filmova, kada zavrtiš onaj kotur na telefonu i dobiješ centralu i kažeš dajte mi tog i tog, ali ja bih opet imao problem jer ne bi zapamtio kako se tko zove). No i da imam muda da te nazovem i usput da znam broj na koji ću te nazvati (stvarno bi trebao znati broj tvog telefona, možda bi nekad dobio muda da te nazovem) što bi rekao?
Možda bi se usr'o i spustio slušalicu.

Možda bi tražio nekog Nekog Nekog, pa kad se ti javiš i kažeš da tu nema nikakvog Nekog Nekog, ja kao slučajno prepoznam tvoj glas pa kažem ej jesi to Ti, ups jebote trebao sam Nekoga Nekoga, al sam izgleda ukucao krivi broj, maaa daa tvoj broj piše ispod njegovog, zato je to to, no već kad sam te tako "slučajno dobio" de mi reci ime onog banda s MTV-a znaš one tri cure i tip znaš što pjevaju unplugged.....
Možda bi srao kako radim nešto u vezi s cjenicima za restoran pa ne znam kako se coca cola piše na francuski.
Možda bi rekao ej morao sam te nazvati da te samo malo čujem, znaš stalno mislim na tebe .... ups i tu bi stao ko malo dijete kad se usere i vjerojatno vratio se na neki od prethodnih možda.
Možda sam tupav, al' nikad ne znam reći ono što stvarno želim reći, možda i počnem govoriti al' onda toliko zaserem i zastranim i počnem govoriti tolike gluposti koje nemaju veze s onim što sam htio reći da me poslije bude sramota. Ako ne počnem govoriti gluposti onda se uzmucam i opet me bude sramota. Uvijek sam se divio onim ljudima koji znaju reći ono što hoće, pa makar to bile i gluposti.

Jedan dan, sati: 18:00
Izašao van iz restorana, šetao gradom, nadao se vidjet ću te, nisam. Otišao u centar tražiti cd, nadao sresti te, nisam. Vratio se nazad, sjeo za svoj stol, onaj od kuda te najbolje vidim, pišem ovo. Sjedim i dalje i mislim jesam li normalan (duboko sam zamišljen i bijelo gledam) (možda su u pravu oni što kažu da trebam na pregled u žutu kuću). Teško mi je..... ne znam što da radim..... pušim ...... opet mislim.

Nisam nikad u životi sreo tako nekog kao što si ti (opet bijelo gledam u ništa, neko me nešto pita, gubim misao, opet bijelo gledam u ništa, pušim, netko me zove, jeo bi sladoled, opet gubim misao, idem mu ga dati..... (neki debeli tip, tri kuglice, čokolada, vanilija i čokolada, tim redom sa šlagom na vrhu), prodajem puno sladoleda kada tebe nema.

Sreo sam puno ljudi (žena također) koji su mi se svidjeli (uvijek su mi se više žene sviđale, ustvari muškarci mi se uopće ne sviđaju (imaju dlakave noge)) , ali nitko kao ti. Nije u pitanju samo fizička lijepota (jebiga neznam da li se piše sa je ili sa ije). Lijepa si i prelijepa si, ali lijepa sam žene sretao i prije, pa me nije stezalo u grudima kao kad se sjetim tebe (pazi izraza 'stezalo u grudima' kao iz ljubavnih romana Deniele S... (opet se nemogu sjetiti imena), al' jeb..piiip (neću više psovati) tako je). (Opet bijelo gledam, nemam riječi, neko opet hoće sladoled, kažem 'sad ću'. )

Nikad nisam sreo tako nekog tko mi odgovara kao ti, nikad mi nije toliko bilo drago s nekim pričati kao što volim pričati s tobom, nikad nisam imao o toliko svari s nekim pričati kao što imam s tobom, nikad nisam sreo nekog tko voli toliko stvari koje i ja volim, nikad mi nije bilo toliko drago vidjeti nekoga kao što mi je drago vidjeti tebe ,nikad prije nisam niti jednu ženu toliko poželio uhvatiti za ruku i držati, dugo držati, dirati joj kosu, nikad prije nisam niti jednu želio zagrliti kao što želim tebe (eto opet Deniele S... kojoj se još uvijek ne mogu sjetiti imena) (Ako sam počeo gubiti padeže i vremena i pokoje slovo ili cijelu riječ, to je zato što sam se skroz pogubio).

Nikad nisam niskim toliko poželio otići u kino, prošetati gradom, sjesti na klupu i gledati more. Uh opet sam počeo ne kao Daniele S.. (kojoj još uvijek ne znam ime) nego kao Marija Jurić Zagorka i Daniele S .... zajedno. Al jebi ga (opet psujem) kad je tako.

Jedan dan sati: 22:44
Opet bijelo gledam, mislim, pušim, načinjem novu kutiju, slušam Corrse (sad sam zapamtio kako se zovu, Norvežanin mi nabavio cd, iskreno ne prepisujem naziv s cedea), pušim opet, gledam spot na teveu Lenny Kravitza s golim crnkinjama (Black Velveteen), spot gotov, vraćam se Corrs-ima i ovom pismu.

Mislim, pričam sam sa sobom. Ovakvi razgovori se počesto događaju u mojoj glavi u zadnje vrijeme.

ja2 (neki ga zovu razum): - ej odrastao si čovjek, zbroji se malo, nisi klinac od 16 godina, koji ti je kurac
ja ja (neki ga zovu srce) : šutim
ja2: - proći će te to, zaboraviti ćeš, nekada ćeš se samo sjetiti
ja ja : - čuj da je to za proći već bi prošlo, ne bi bilo sve jače i jače, jebote postaje neizdržljivom nije to od jučer, to traje dugo, da se može ohladiti ohladio bih za vrijeme dok je bila u bolnici, znaš ono kada je onaj kreten naletio s motorom na nju, a ne bi jedva čekao da dođe nazad na plažu.
Zbog nje bi i s padobranom skakao makar se triput usrao do zemlje. Čudio sam se onome tipu što je zbog ženske kosu ofarbao u zeleno, a ja ne samo da bi ju ofarbao u zeleno nego i u ne znam kako smo ako bi trebalo. Zbog nje sam s trideset i nešto godina naučio praviti avione od papira koje cijeli život do tada nisam znao napraviti. A možeš misliti kad je bila u bolnici, htio sam si strgati nešto (naprimjer nogu, ne nogu onda ne bi mogao hodati i doći do nje) da mogu biti u bolnici i da budem što bliže njoj
ja2: - sereš
ja ja: - ne serem, nemaš pojma kako mi je bilo, svaki dan sam htio biti tamo
ja2 : - i onda si pametno napravio, što misliš da joj ne bi pravio probleme da si svaki dan visio tamo kao što si htio, što misliš da joj sad ne praviš probleme, ej tupane, ona je UDANA ŽENA IMA MUŽA, DIJETE, (ja2 se dere na ja ja) , ako toliko voliš pusti ju da živi svoj život, nemoj njoj otežavat život, a ti pati kad ne možeš zaboraviti.
ja ja: šuti
ja ja : - ej ali ovakva stvar se može dogoditi samo jednom u životu i što da radim, da je pustim da prođe pored mene i da si cijeli život razbijam glavu i vičem kakav sam tupan bio koji se nije usudio ni probati

E sad se tu upliću treći ja i četvrti, počinju padati teške riječi, muzičari navlače žičanu ogradu ispred bine lete flaše, razbijaju se čaše, a u zraku lebdi pitanje : Možda su stvarno u pravu oni koji kažu :' njega bi trebalo dati pregledati u žutu kuću'.
Dalje je nerazumljivo i meni.

Jedan dan poslije,sati: 00:33

I dalje ne znam što da radim.

Draga moja ako ikad budeš ovo pročitala onda ćeš znati da mi je srce pobijedilo razum (zašto bi taj jebeni razum uvijek morao biti u pravu) i da sam se bar jedan put u životu usudio probati, a ti si jedina koju mogu pitati i koja mi može reći što da radim.

Tada još nisam znao da li ću joj ikada dati to pismo....

 

Dio 10

Dok sam spremao stolnjake sa stolova i slagao stolice pod njih, pogledao sam u nebo i sretno zaključio da će sutra biti lijep dan i da će ona opet biti tu i da će opet preko puta pod svojim malim suncobranom prodavati sladoled i da ću opet uživati gledajući je i da ću opet otići i kupiti si jedan 'njen' sladoled i da ću joj opet objašnjavati kako mi je za užitak u sladoledu puno bolje pojesti jedan mali 'njen' sladoled, nego kilu sladoleda iz mog restorana i ona će se opet nasmiješiti i ja ću biti sretan.

Dok sam tako već u glavi zamišljao sutrašnji dan, u moj restorančić je ušetao Norvežanin na zadnje piće prije spavanja. Natočio sam nam. Njemu votku jer je za života u hladnoj Norveškoj naučio piti nešto što možda nije ukusno ali grije kada je vani hladno, a sebi vermut jer ja ipak nisam nikada živio negdje gdje je jako hladno, a bogme nisam nikada ni pio da bi se napio, pa sam jednostavno pio ono što mi je ustima milo ne osvrćući se na komentare 'vidi pičkice što pije'. Upalili smo radio jer mi se baš i nije dalo prčkati po cedeovima , a i red je da znamo što se u svijetu događa. Poslušali smo vijesti i nakon uobičajenih tko je koga napao, gdje je netko bacio bombu ili slično došla je vijest o nekom tipu u Americi koji gradi vremeplov, doduše nije baš bio siguran da li je to vremeplov, ali je bio siguran da tim svojim strojem može predmete i ljude provoditi kroz vrijeme i kao da će isprva stvar testirati na atomima.
Ni ja ni Norvežanin nismo mogli zaključiti kako će atom znati da li je bio u prošlosti ili u budućnosti i na kraju kako će nam reci sto je vidio i doživio, ali smo svoje neznanje pripisivali našim lošim poznavanjem atoma i njihovih običaja. No ideja kao ideja nije bila loša, bilo bi jako zgodno moći se vratiti u prošlost i popraviti krivo napravljene stvari ili malo skoknuti u budućnost pa vidjeti da li smo dobro odlučili i nešto napravili sada. No da ne bi previše žalili u budućnosti zbog loše napravljenih stvari u prošlosti, Norvežanin i ja smo morali promijeniti mjesto razgovora, jer je moj mali restorančić već odavna trebao biti zatvoren.
Kako nam se nije išlo kući potražili smo kakvo takvo mjesto za nastavak noći. Nedaleki hotel se činio idealnim imao je disko koji je radio cijelu noć, a i momci sa ulaza su nas znali pa nismo morali plaćati ulaznice, a osim toga imao je i mirne kutke gdje se ipak moglo razgovarati i pritom ne propustiti zgodne plesačice koje su svoja mlada preplanula tijela izvijale u ritmu glazbe. Ušli smo, smjestili se, naručili votku da ga grije iako ni sam nije znao zbog čega je potrebno ga grijati kada je ovdje ionako već vruće, ali valjda se navike teško gube, naručili vermut da me sladi, konobar me je poznavao pa nije stavljao one bezvezne ukrase na čašu u obliku zrnaca šećera i komada limuna što glumi mjesec, kako to već inače ide. Iskusnim očima promotrili smo djevojke na podiju, a Norvežanin je zaključio da nas dvojica moramo biti brzi kada su u pitanju žene, jer baš i nismo bili tipovi za kojima bi se žene trgale i da se moramo ograničiti na one ne preplanule, što znači friško stigle i još neupoznate sa svim mogućnostima koje postoje. No kako ni izbor bijelih tijela nije bio baš osobit i zanimljiv, zavaljeni u crvene (dobar pokušaj imitacije kože) fotelje, nastavili smo priču o vremenu i to uglavnom prošlom, jer izgleda da smo upali u nekakvu retro večer, kada je DJ nastojao tijela po podiju bacati hitovima iz sedamdesetih i osamdesetih, a istodobno je u nama dvojici budio neku vrst nostalgije za vremenima koja su podosta iza nas i vremenima u kojima smo stjecali neka prva ljudska, muška saznanja.
Norvežanin je mahnuo konobaru dva puta rukom, što je značilo da ovaj donese dvije ture istog pića za nas stol, sto je pak također značilo da se on, Norvežanin, priprema na dugu priču. Norvežanin nije znao kratko pričati, nije pričao puno, ali kada je odlučio nešto ispričati, to je znalo potrajati. Nije volio da se prekida i uvijek je pričao polako i povezano kao da je čitav život smišljao bas samo tu priču. Za ovu priliku je čak i odšetao do wc-a kako ga prirodne sile ne bi tjerale da priču završi ranije no sto želi ili da ju nedajbože prekine.
Dok je on pronalazio put wcea, moj pogled je zalutao na plesni podij, na duge noge plasačica, na njihove bokove, na lijepo u uske hlače zaokuružene guze. Bile su mlade i plesale su na glazbu na koju su sigurno i njihove majke uvijajući tijela pokušavale zapasti u oko kakvom zgodnom frajeru, koji je kasnije možda postao i njihov otac. Nije im nimalo ta podudarnost smetala jer usprkos tomu sto su iz zvučnika izlazili ritmovi i zvuci, Soft Cela, Patrica Hernandeza, Boney M i ostalih iz zlatne disko ere, koja mi se usputbudirečeno nije nikada bas pretjerano sviđala osim činjenice da su i onda hlače bile uske i da su i onda guze bile lijepe isto kao i danas. Možda su danas cak i lijepše ali možda tako mislim zbog toga što danas imam koju godinu više (kako si sam dajem komplimente glede starosti), pa su mi mlade, izuzetno lijepe i privlačne guze, nešto dalje nego što su mi nekada bile.
I onda sam još jednom poželio da sutra bude lijep dan, jer ona mlada sladoledarica mi nije nikako izlazila iz glave. Njena plava kosa svezana u rep, koji je otkrivao sve pravilnosti crta njenog lica, njene plave kao mora duboke oči, njen divni smiješak, njeno simpatično krivo izgovoreno slovo r, zbog kojega sam stalno kupovao sladoled od citrona, ne zato sto sam ga volio, nego zato što bi stavljajući kuglicu u fišek govorila :’..jedan cithrhončić...’, sto je zvučalo tako toplo da je u trenutku moglo otopiti sav sladoled i led sa polova. Kako onda ne bi otopilo mene od miline i učinilo mi taj mali ‘cithrhončić’ najljepšim sladoledom na svijetu. Biti će valjda sutra lijep dan...
Norvežanin je vraćajući se preko plesnog podija nastojao usput uhvatiti ritam glazbe (Patric Hernandez – Born to be alive) i pokrete grupice djevojaka od kojih se jedna izdvajala malo povećim sisicama, tako da se vise nisu mogle ni nazivati sisicama. Iako mu je hvatanje ritma i pokreta išlo sasvim dobro, zbog njegove visine i dugačkih ruku i dugačkih nogu, sve je to izgledalo pomalo smiješno i izazivalo smijeh okupljenih, a bogme i poprilično neskriveno kolutanje očima i otpuhivanje grupice djevojaka u čijoj je blizini bio, a naročito se u kolutanju očima i otpuhivanju isticala ona s sisicama koje se vise nisu mogle tako nazivati. Nakon jednog okreta u stilu Johna Travolte (nekada, iz najboljih dana) Norvežanin je ostavio kolutaše očima i došao do svog mjesta u crvenom naslonjaču.
- znaš, mislio sam ti pričati o nekim davnim vremenima, na koja je ova glazba pobudila sjećanja u meni – počeo je, smještajući se, uz škripu crvenog skaja na naslonjač – ali, pišajući čovjek zna nekada donijeti mudre odluke, pa sam tako zaključio da stvarno ne bi imalo nikakvog smisla pričati o vremenima kada mi se dizao svaki put kada sam na televiziji vidio Kim Wild, ili o tome kako sam tupo gledao i uzdisao uz zvukove Styx-ove Boat on the river, jer sam se za vrijeme maturalnog putovanja, kada su nas vodili vidjeti ponoćno sunce, zaljubio u jednu Silje, pa joj mlad, zelen i zbunjen nisam znao to reci ni pokazati.
Otpio je gutljaj votke i nastojeći se udobnije namjestiti opsovao nešto u stilu da za koji kurac su stavili skaj na naslonjače jer se jebeno grozno lijepi za tijelo, a kod njega se bogme i imalo dosta toga zalijepiti, pa je svako njegovo pomicanje pravilo popriličnu buku, sto zbog same buke i ne bi bio problem, da se ta buka ne čuje kao lijepi, zdravi reski prdac, sto pak uzrokuje okretanje glava u našem smjeru, pogotovo onih koji su imali sreću sjesti u plišom presvučene naslonjače.
Kružeći prstom po rubu staklene čaše u kojoj je ostalo još gutljaj votke, nastavio je:
- znaš koliko god ideja onog tipa da napravi vremeplov bila dobra, da možeš se vratiti u prošlost pa sada sa ovim znanjem iskustvom, one neke stvari koje si tada loše napravio, ne napraviš, da ih napraviš drugačije , mislim da to ne bi bilo dobro, jer da nisi prošao ono sto si prošao ne bi nikako sada mogao znati da li je to bilo dobro ili ne, a osobno mislim da svako od nas, nekim instinktom ili nazovi to kakogod hoćeš, uvijek izabere ono sto je najbolje za njega u datom trenutku, i da možeš otići unazad i napraviti drukčije i tvoj bi se život drugačije nakon toga odvijao i opet bi možda sjedio ovdje sa mnom i razmišljao da možda upravo ta stvar koju si otišao kao popraviti nije dobro učinjena jer je utjecala da ti se život drugačije događa, pa bi opet bio nezadovoljan i htio bi to opet popravljati i vjerojatno ako bi jedanput ušao u vremeplov ne bi nikada iz njega izašao jer bi se stalno vrtio u krug i popravljao popravljene greške iz prošlosti. I uvijek bi postojalo nešto što nas boli. Nažalost od boli ne možemo pobjeći, kuda god da odemo kuda god da se sakrijemo, ona ide za nama, možemo se popeti na najviše brdo na svijetu, možemo zaroniti u najdublje more na svijetu, ona će za nama, možemo raditi najopasnije stvari, možemo skakati kroz vatru, možemo se kupati u ledu, bol se neće uplašiti, hrabra je, ići će za nama. Na trenutke će dopustiti drugoj boli da jače boli, ali neće odustati, ustrajna je, neće se povući, udružiti će se s drugom boli pa će zajedno boljeti jače, ali neće odustati. Prati nas kao sjena, možemo ugasiti svjetlo ili sakriti se u mrak, izgledati će kao da je nestala, kao da je zaboravljena. No bol je profesionalni igrač, zna pravila igre, zna kada treba popustiti, zna se učiniti nevidljivom, zna se praviti pobijeđenom, zna izgledati zaboravljenom, je zna da će pojavom novog svjetla, novog dana, zaboljeti još jače, boleći više i jače i zbog toga što se učinila zaboravljenom.
Zaboraviti se ne može i ne treba.
Ako je nečemu došao kraj i taj kraj nas boli, onda to znači da je to što je bilo do toga kraja, bilo nešto sto je vrijedno i nešto što nas je činilo sretnima.
Zašto onda zaboraviti nešto što je bilo lijepo?
Puno je bolje katkada u sjećanje vratiti one komadiće sreće koje smo imali, nego vući za sobom tugu zbog toga sto tih komadića više nema, jer ih stvarno više nema i nikakva tugovanja ih neće vratiti.

Komadi tuge u nama poprilično odbijaju komadiće sreće koji imaju tendenciju da se svakodnevno zabijaju u nas. Tuga u nama ne da tim naizgled malim komadićima sreće da se zalijepe za nas i da zajedno čine jednu našu veliku sreću.
Naravno ne zaboraviti ne znači živjeti u prošlosti, jer život je sada, ni jučer, ni sutra, on je život ovog trenutka.
Noseći sa sobom lijepe stvari iz prošlosti i povremeno obnavljanje sjećanja na njih, omogućiti će nam da danas prepoznamo ono što će nas činiti sretnim...

Krenuli smo kući, ja sam opet poželio lijep dan sutra…..

 

Dio 11

Glorius – Andreas Johnson jedna od prvih pjesama za koju mi je Ona rekla da joj se sviđa. Iskreno nikada ju do tada nisam čuo, ona ju je vidjela/čula na MTV-u. Ne trebam reći da sam tada svaki slobodan trenutak koristio gledajući MTV, ne bili je uspio čuti. Kasnije sam preko Norveško-Švedsko-Francusko-Nizozemskih veza uspio nabaviti prvo samo jedan, a kasnije i sve albume famoznog Andreasa Johansona i danas ga rado zavrtim, a Glorius u meni pobudi posebne izuzetno drage i tople uspomene na vremena kada je ta pjesma bila jedna od onih «naših» pjesama (da ima ih još podosta, o njima drugi put) koje su od nas dvoje činili jedno, jer gdje god se nalazili koliko god nas kilometara ili mora dijelilo te «naše» pjesme su nas stapale jedno u drugo, u jedno, baš kao dvije puzzle koje su imale nevjerojatnu sreću među milijardama naći baš onu koja im apsolutno odgovara.

Zvala se AIBHLIN (pokušajte to izgovoriti, ja definitivno ne mogu, niti sam ikada mogao), kaže da je to irska izvedenica imena Evelyn (što je ipak malo prihvatljivije za izgovaranje), kaže da i nije baš najsretnija što ima takvo ime, sjeća se da su manje više svi koji su je negdje morali imenom zvati imali isto tako problema, sjeća se da su u školi svi pravili šale na račun njenog imena ali i na to se navikla (kao i na zadirkivanja zbog njenog pokvarenog r, za kojeg ni danas ne zna kako to da ga ne može pravilno izgovoriti) pa se škole i školskog doba rado sjeća).

Nitko ju nije zvao tako osim tate i njegove majke, Irkinje po kojoj je i dobila ime, bake čiji je djed tko zna kada, tko zna kako, tko zna s kojeg broda pokupio svoju mornarsku vreću i pod nožnim prstima osjetio topli pijesak Mauricijusa. Bake se kaže više i ne sjeća ali eto ime je tu da stalno na nju podsjeća. Svi ostali su je zvali Lyn, svi osim majke, koja se nije mogla suprotstaviti tvrdoglavom Ircu. Majka ju je zvala Anđelom svojim.

I ja sam ju zvao Anđelom svojim.

Onakvoj tananoj, svijetle puti, kose plave kao lan (čujem li to negdje u daljini zvuke nekada vrlo popularnog hita 'Jedina moja', iako osobno ne znam kako je to lan plav, ali ako pjesma kaže tako…), očiju plavih kao nebo, samo su joj krila nedostajala da stvarno ne mislim kako Anđeo preko puta moga restorana prodaje sladoled.

Udala se mlada, kao još mlađa, djevojčica skoro, upoznala je onog velikog kao tvrđava (koji kako ona kaže nije tada još tako velik bio), zaljubila se (mada sada nije sasvim sigurna da li bi to danas pravom ljubavlju mogla nazvati, jebiga neke stvari tek s godinama dođu u glavu), rodila sina, kojeg kao što je i nju njena mama zvala, zove Anđelom svojim, povede ga katkada sa sobom (kaže samo onda kada ga nema tko pričuvati, jer nije za dijete da cijeli dan na suncu stoji), znam ga gledati kako se s velikim žarom predaje izgradnji kula od pijeska, na plaži iza njenog kioska, dobro mu to ide, pomislim, ako ima sreće, jednog dana će kuće praviti, možda čak i hotele, puno ljepše od ovih ogromnih stupova, što nas okružuju, pozabadanih u zemlju.

Nije bila najsretnija što je morala početi prodavati sladoled na plaži (sada je sretna, kaže najsretnija žena na svijetu), no od nečega se mora živjeti (ipak ima Anđela svog koji joj je najvažniji na svijetu, a niti jedan posao iz tog razloga nije težak, niti ga je sramota raditi), a onaj njen kao tvrđava veliki, nije imao tako velik talent za posao (ona sada kaže da on izgleda nema talenta ni za što, a ja joj iskreno ne vjerujem u to) pa je jednu dobro uhodanu trgovinu osvježavajućim napicima, svojim poslovnim potezima, uspio dovesti do toga da joj hitno treba jedno osvježenje u vidu nekoga tko će to malo bolje znati raditi (za što bi mu ja podigao najveći spomenik na svijetu) .
Skupili su sve što su imali, malo se i zadužili (ona kaže :'ne možeš se nikada malo zadužiti'), gurnuli ono nešto u one džepove koji čekaju otvoreni da se u njih ono nešto gurne (da i ovdje ima otvorenih džepova, čije punjenje otvara sva vrata, pa kako bi ja inače svoj restoran imao), kupili mali kiosk za sladoled (crveni kombi, čiji zvuk pouzdanog četverotaktnog motora ja s velikom radošću svakog jutra iščekujem, imali su od ranije iz epizode s osvježavajućim pićima, kao jedino što im je od te priče ostalo), stavili ga uz plažu, preko puta ceste, preko puta mog restorana.

 

Dio 12

Stajao sam naslonjen na ulazna vrata svog restorana, kratkim pogledom pregledao stolove, pokušao primijetiti treba li tko štogod, a onda pogled pustio tamo gdje već nekoliko dana sam odlazi i gdje se neobično dugo zadržava. Povelika gužva oko kioska, nije mi omogućavala da ju vidim baš onako kako bih ja to želio, ali ipak onaj predivan osmijeh u očima, lakoća kojom je u fišeke stavljala raznobojne kuglice sladoleda potpuno su me tjerali na duboke uzdahe. Uzdahnuo sam i pomislio da bi vjerojatno i rudnik kopala s istom lakoćom i otišao do plavog stola, zabilježio 'jedan osvježavajuće hladni voćni bezalkoholni koktel plavi i jedan 'jedan osvježavajuće hladni voćni bezalkoholni koktel žuti ', da baš tako piše u cjeniku, nisam se baš previše trudio s nazivima koktela, a ni opisima njihovog sadržaja, jer ako napišeš od čega se što sastoji izgubiš onu neizvjesnost prvog kušanja, a osim toga moraš se onda i držati toga što si napisao, a nemaš baš uvijek sve što trebaš.
Kao i stolnjaci u mome restoranu i kokteli su bili nazvani samo po boji koja je dominirala njima, tako sam imao plave, žute, zelene, crvene pa i bezbojne bezalkoholne, ali isto tako i istim bojama obojane i alkoholne koktele. Katkada znam svašta raditi pa sam tako znao i razmišljati o tome tko što naručuje za piti. Pokazalo se da su žene puno hrabrije u istraživanju nepoznatog, puno lakše će se odvažiti i odlučiti na avanturu nepoznatog obojanog koktela od muškaraca koji su skloniji dobro poznatim pićima prepoznatljivog imena i okusa. Da li žene time kompenziraju svoju opreznost u nekim drugim za život puno bitnijim stvarima, ostavio sam za neko drugo razmišljanje.
Tek sam birajući ručno rađene ukrase za koktele, pogledao kome ustvari trebam donijeti koktele, bile su to dvije djevojke. Nosio sam piće, usput pogledavajući prema kiosku za sladoled, tražeći pogledom onaj osmijeh u očima, manirom pobjednika svjetskog kupa u slalomu zaobilazio stolove i djevojkama za plavim stolom isporučio čekani napitak plave i žute boje. Tek kada su me zapitale da li znam kakvo dobro mjesto za večernju zabavu, zamijetio sam da su zgodne i da su nepotamnjele od sunca i da su vrlovjerojatno tek jutros došle.
Eh da sam ja onaj ja od prije nekoliko dana iz onih vremena dok onaj kiosk za sladoled nije stajao preko puta, sjeo bih pored njih i raspričao se o neograničenim mogućnostima večernjeg provoda, ali isto tako i o neograničenoj mogućnosti lutanja ako se ne zna točno gdje se želi ići i što se želi doživjeti, te se naposljetku i sam skromno ponudio (ako se to već iz priče nije razumjelo) kao najbolji vodič za upoznavanje noćnog carstva zabave. Ako sam dovoljno interesantan i uvjerljiv bio i ako je ponuda prihvaćena, obično bi dogovorili sastanak sat vremena prije zatvaranja moga lokala, gospođicama, a nekada bogme i gospođama koje su na odmor došle željne zabave i bez muževa s kojima se zabavljaju čitavu godinu, bih ponudio nešto kao specijalitet kuće naravno o mom trošku, naravno dovoljno pitko da lako klizi kroz grlo, dovoljno alkoholično da mozak dodatno otpusti, a ako ih je bilo više, onda su kao slučajno navraćali ili Norvežanin ili tenis majstor Mickey, pa bi nakon popijenog pića ili dva krenuli u obilaske noćnoizlaznih znamenitosti sa u većini slučajeva obostrano željenim završetkom u obliku seksa u ranojutarnjim satima u nekoj hotelskoj sobi ili mome stanu ili ponekad čak romantike radi na nekoj od plaža, što baš nisam pretjerano volio jer ma koliko pijesak bio sitan i mekan uvijek me je smetao i i žuljao, ali što ćeš ne možeš uvijek birati. Ne kažem da je svaki dan bilo tako, ali nisam se žalio, odgovaralo mi je tako, bez pretjeranih emocija, bez pretjerane brige, bez uzimanja stvari k srcu, bez bolnih rastanaka tek s pokojom razglednicom iz nekih mjesta za koje u životu nisam čuo.
Pogledavši opet na tren ka kiosku udahnuo sam duboko i s ne baš pretjeranim žarom i voljom počeo objašnjavati curama gdje je provod najbolji, kako riječi nisu bile dovoljne, kako moj pokušaj crtanja po papiru kojeg je mršavija (pila je plavi hladni voćni bezalkoholni koktel) djevojka izvadila iz svoje torbe platnene torbe s naslikanim uzorkom (mislim) zmaja, prihvatio sam ideju djevojaka (ovaj put je to stvarno njihova ideja bila) da m budem vodič ovo večer.
Nešto kasnije sam nazvao Norvežanina i rekao mu da imam nešto možda i za njega, jer ona koja je pila crveni hladni voćni bezalkoholni koktel, je baš bila po njegovoj mjeri baš onakva kakve on voli, pa ako želi da nam se pridruži, što je Norvežanin koji isto tako kao i ja živi sam rado i prihvatio.
Do kraja dana sam još dosta vremena proveo pogleda uprtog ka kiosku sa sladoledom, ka plavoj kosi, ka smiješku u očima, ka Anđelu mom, s tim da sam u trenutku kada je crveni kombi s onim velikim kao tvrđava dolazio po nju, kao nešto hitno morao zamijeniti nekakav ventil ispod šanka. Neke stvari jednostavno nisam želio vidjeti.

 

Dio 13

Djevojke su došle baš kako je bilo dogovoreno, sat vremena prije zatvaranja mog restorančića, koji to u stvari i nije bio, obasjane večernjim svjetlima, namazane bojama za večernji izlazak, odjevene brižno odabranim komadima odjeće koje su naglašavale ono što se na svakoj trebalo naglasiti, ona malo krupnija ugurala je tijelo u nekakvu dovoljno usku crvenu haljinu koja je njene ionako malo veće grudi još dodatno naglašavala otvarajući željnom oku besprijekoran pogled na njih, ona mršavija svjesna svojih dugih i vitkih nogu odjenula je prozračno lepršavu plavu kombinaciju koja je pri njenim pokretima na tren pružala, na tren skrivala znatiželjnom pogledu ljepotu njenih skladno oblikovanih, još od sunca ne potamnjelih nogu.

Moram priznati da su ovako večernje sređene izgledale puno privlačnije nego pri dnevnom susretu, a prolazeći do slobodnog stola u blizini šanka, uzrokovale su pomake glava za pogled u njihovom smjeru većine muških, ali i konkurentski kritičnih ženskih pogleda. Praveći koktele, objasnio sam Norvežaninu koji je došao dosta ranije, i koji je u svojoj večernjoizlazećoj košulji s motivom rascvale magnolije za šankom ispijao već ne znam koju po redu votku, da su to naše večerašnje družice, na što se on s velikim osmjehom obliznuo po usnama i rukama mi pokazivao da je ona s većim sisama njegov izbor večeras, što poznavajući ga i nije bilo teško ne zaključiti. Donijeo sam Crvenoj crveni, Plavoj plavi koktel, bogato natopljen alkoholom, brižno skrivenim u voćnim okusima koji su dominirali visokim ljevkastim čašama u kojima sam ih poslužio i zaključio da bi ovo mogla biti naporna večer, jer je Plava izgleda na sebe stavila koju kap parfema više, koji da budem iskren i nije tako loš, ali je za moj nos i moj želudac osjetljiv na mirise bio pomalo prejak, no što je tu je, ne može baš uvijek u životu biti sve onako kako želiš i ne može ti baš sve apsolutno odgovarati. Upitao sam djevojke da li bi im smetalo da nam se pridruži i Norvežanin, naravno nisu imale ništa protiv i ubrzo je, kao nehajno raskopčane košulje, usporenim lelujavim korakom koji je negdje u nekom filmu vidio, zapamtio i poslije učestalo prakticirao, prišao, sjeo za njihov stol i ranije popijenim votkama razlepršalim jezikom zabavljao djevojke, koje su, kako sam to završavajući poslove u restoranu gledao, veselo prihvatile priču i očigledno uživale da li zbog već trećeg bogato alkoholom natopljenog crvenog i plavog koktela ili zbog same njegove priče to više i nije bilo bitno.

Kako ne bi bio u zaostatku, što se veselosti tiče, za društvom i ja sam iza šanka ubacio u sebe nekoliko pelinkovaca i ne znam ni sam zašto, možda sam to tada baš najmanje želio, pogledao u smjeru kioska za sladoled koji je u mraku pust stajao obasjan tek tragovima nedaleke ulične lampe. Niti sam primjećivao okolo sebe koga niti sam na išta drugo u tom trenutku mogao misliti, samo mi je moj Anđeo bio u glavi, i milijun pitanja, tko zna gdje je sada, da li je već svog malog Anđela spremila na spavanje, što li radi sada, da li je možda negdje s onim velikim kao tvrđava izašla van, kako ustvari izgleda kada nije u onoj laganoj bijeloj uniformi u kojoj prodaje sladoled, možda spava već, možda s onim velikim radi nešto... NEEE NEEE... ubacio sam brzinom pilota koji probija zvučni zid u sebe još nekoliko pelinkovaca, za zaborav, pospremio sve, na brzinu otišao, tuširao se, obukao na sebe nešto svježe, vratio se nazad, spustio u sebe još nekoliko pelinkovaca, kao preventivu za ne povratak Anđela u misli i pridružio se već poprilično dobro raspoloženom društvu Crvene, Norvežanina, koji je već dobrano naslanjao onu svoju veliku kao lopata ruku na njeno rame i Plave čiji trunčicu prejaki parfem nisam više osjećao.

Sjeli smo u Norvežaninov žuti mercedes iz 1980 koji je svoje zadnje kilometre ugodne vožnje odvezao još kao taksi prije desetak godina i koji je Norvežanin za ne baš male novce kupio od lokalnog prodavača rabljenih automobila. Sjedeći odzada sa Plavom, dok je naprijed ne gubeći vrijeme Norvežanin ruku umjesto na volanu držao na bedru Crvene, potezao sam iz boce 'zaboravka' koji sam ponio sa sobom i na glas razmišljao, možda se ne znam kome, ne znam zašto opravdavao, o tome kako nemam auto jer smatram da je 64 kilometra ceste koja postoji na otoku i suviše malo da bi ja uživao u vožnji, a osim toga i Norvežanin je tu sa svojim 'Žućom' kad god zatreba.

Diskoteke su se nizale jedna za drugom, šarena svjetla su nas kupala svojim snopovima, bili smo plavi, žuti, zeleni...'zaboravak' je mljeo sve u mojoj glavi poput betonske miješalice za neboder od milijun katova, miješajući sve, čineći me otpornim na sve, na muziku koju više nisam ni razumijevao, na gužvu koju više nisam ni osjećao, na par kapi viška parfema koji mi više nije nimalo smetao. Norvežanin i Crvena su bili sve bliže i bliže jedno drugome, njegove ruke na njenim leđima i na guzi, njene ruke njemu ispod košulje s rascvjetalim magnolijama...

Sa mnom i sa Plavom i sa 'zaboravkom' nešto nije bilo uredu, taman kada je 'zaboravak' djelovao i kada sam Plavu privukao bliže sebi i osjetio njeno tijelo na svom, u trenu je zaborav nestao i jedino što sam vidio je onaj mali kiosk, onaj divan osmjeh, one vesele plave oči....i svaki daljnji dodir s Plavom bio je nemoguć. Unosio sam sve više zaborava u sebe, zaborav je suviše sporo djelovao, pojačavao sam doze, zvukovi su postajali sve jednoličniji, pokreti sve usporeniji, noge sve nestabilnije, potražio sam mjesto za sjesti, našao ga pored dvoje mladih zagrljenih poljupcem, pokušao im objasniti, nisu razumjeli ni slušali, ni obraćali pažnju na mene, nisam ih smetao, nisu oni ni meni smetali, zažmirio sam, nestala su svjetla, nestao je zvuk, samo tišina, samo mrak i nekim čudnim, nikad ranije viđenim svjetlom obasjan moj Anđeo s osmijehom u očima korača prema meni.....

 

Dio 14

Prve zrake sunca su se nebom probijale, od noći činile dan, onaj njegov početak, onaj njegov najhladniji dio, netko će reći onaj najdivniji, najsvježiji, najmirisniji, onaj kada snovi dobivaju svjetlo, kada dobivaju veličanstvenu pomoć sunca najjačeg saveznika za svoje ostvarenje. Možda bi ja slično rekao da se nisam baš u tom trenutku (neko bi rekao u praskozorje, ja osobno nisam siguran da znam što to točno znači, ali sam negdje pročitao da se taj dio dana jednom riječju tako zove), da se nisam budio promrzao na jednoj od stolica mog restorančića. Da me probudila hladnoća a ne naspavanost, saznao sam po tome jer sam se tresao, drhtao kao čaša ostavljena na velikom bas zvučniku dok isti svojim zavojnicama i membranama titra Billie Jean i to u dijelovima najupečatljivije bas dionice. Svaka dlačica na mome tijelu, a imam ih podosta i to posvuda, se digla u visine, kao da svaki atom moga tijela koristi dlaku kao antenu za hvatanje tv signala, a baš u tom trenutku se na svim televizorima mojih atoma odvijao direktan prijenos prvog putovanja vremeplovom jednog atoma u povijesti. Čovjeku svakakve gluposti baš u svakom trenutku mogu pasti na pamet, no ja sam svoj mozak u tom trenutku mučio jednim sasvim, kako se to meni tada činilo, običnim pitanjem: - Što radim ovdje?
No kako su odgovori na najjednostavnija pitanja u pravilu i najkompliciraniji i ovo moje naoko obično pitanje lebdjelo je bez odgovora u prostranstvima moje glave, koja se ovog jutra uz neopisivu bol, činila bar tri puta veća i teža no obično. Drhtavim sam rukama opipao glavu, da vidim da li je na mjestu, jer po količini informacija koje sam dobivao iz nje, prije bi se moglo zaključiti da se kotrlja ulicom poput prazne limenke nošene vjetrom, nego da stoji na vratu gdje joj je i inače mjesto. Prstima sam pokušao trljanjem očiju pogledati jasnije i napokon kao saznati što ja radom ovdje. Miris nikotina na prstima me nije nimalo smetao, nego me natjerao da istim tim drhtavim prstima po džepovima potražim cigarete i sav okupan srećom nađem i čak zapalim jednu. Sjedeći tako na stolici mog restorančića, koji u stvari i nije pravi restoran, u praskozorje (eto i ja počeh koristiti praskozorje), pridržavajući tu stvarno jutros nenormalno tešku glavu rukama, pušeći, pokušavao sam složiti neke slike, kao odgovore. Pelinkovac (preostali zaostali okus u ustima mi je nedvojbeno ukazivao da je to on bio), Crvena i Plava, pelinkovac, Norvežanin, pelinkovac, Norvežanin i Crvena, pelinkovac, Plava i ja, pelinkovac, pelinkovac, pelinkovac, fotelja, mrak, svjetlo, moj Anđeo….Slike su se mutno pojavljivale, nejasna sjećanja ugrožavala njihovu vjerodostojnost, jebote nemam pojma što se dogodilo, što je stvarno bilo, a što san, što ako sam stvarno sreo Anđela? Više nisam ni sam znao da li sam više želio da je to bio samo san ili da se stvarno dogodilo. Jedino u što sam bio i više nego siguran je to da sam popio znatno više nego je dovoljno da se propisno napiješ i ne znaš za sebe. Što ako je Anđeo stvarno bio tamo i vidjela me takvog polumrtvog, a jojjjj grozno….Što ako sam samo sanjao, zašto se sjećam samo njenog dolaska… Zašto su snovi takvi da ono što ne želiš u njima te muči do kraja, zašto kada padaš sa stijene ne budiš se do kraja, nego te strah i jeza jebu sve do samog udara o tlo… Zašto kada i počneš sanjati nešto fino, majstor za snove na brzinu navuče zastore i kaže 'buđenje, gotovo…'
Uhhh previše zašto za ovo jutro….
Teturavim nestabilnim koracima, koji su definitivno dokazivali da mi je glava ovo jutro stvarno puno teža no inače, pronalazio sam put između stolova svog restorana, ovaj put ne poput vrhunskog slalom skijaša, nego poput oslijepljelog starog psa, ka svome stančiću, bježeći prije nego li se iz treće ulice začuje dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora….

 

Dio 15

Kako se u Svemiru netko dobro pobrinuo da sve ima svoj početak i kraj, da sve ima svoje neke razvojne faze, da ništa ma kako mi to možda željeli nije vječno, tako je i moja glavobolja uzrokovana prekomjernom količinom ispijanja pelinkovca u svrhu zaborava, na svu sreću jenjavala i nakon dugotrajnog tuširanja i malo jače kave skoro i nestala. Ono smrznuto jutro, baš kao što se ružno pače pretvara u predivnog labuda (ili neka si svako izabere onu transformaciju iz ružnoga u lijepo koja njemu odgovara), postajalo je jedan od najtoplijih dana te sezone i već zarana je grijalo kao da je sunce sve svoje zrake usmjerilo samo baš na ovaj mali otok i na njegove plaže a bogme i na moj restorančić, koji ustvari i nije bio pravi restoran.

Posao je zvao, ustvari već par puta iz restorana je zvonio Joe, konobar kojeg sam zaposlio upravo zbog ovakvih dana kada vrućina popne celizijus vrlo rano na visokih 40 stupnjeva, pa sve živo što može hodati u blizini nahrli u moj restorančić sa raznobojnim stolovima i debelom hladovinom, na predah od sunca i okrjepu, istini za volju za ovakvih dana, u vidu klasičnih napitaka, što je meni izuzetno drago, jer su moji kokteli ipak za neke druge prilike, kada se ima više vremena i kada im se može u potpunosti posvetiti, jer ja sam od onih koji ne vole baš na brzinu raditi samo da se napravi, nego čitavog sebe s užitkom uložim u to što radim ne bi li to napravio što bolje na sveopće zadovoljstvo (u što se nahvali, ne vjerujem da bi kakva marketinška agencija složila bolju rečenicu).

Sišao sam dolje, Norvežanin je već stajao za šankom, lagano se ljuljao u ritmu muzike, pogledao me, nasmijao se, pokazao čitav raspon svojih bijelih, kao omanjih domina složenih, zuba, pokretima rukama i tijelom simulirao pokrete kakvi se već koriste za vrijeme seksa i to uglavnom u stojećem položaju i veselo zaključio kako je noćas jako, jako jako, jako dobro bilo. I on je kao i ja imao neku nerazumljivu potrebu naglašavati riječima sve po nekoliko puta, kao da nije dovoljno jedan puta reći jako nego to jako treba ponoviti bar tri četiri puta za redom, više neznam da li sam to ja od njega pokupio ili on od mene. Pijuckajući votku, jer on je votku pio i kada je bilo -30 u Norveškoj da ga grije i kada je ovdje bilo +40 da ga hladi, kroz smijeh mi je pokušavao reći da i nije baš neke koristi od mene bilo noćas, ali eto da i nije sve tako jako loše završilo, jer mnoge stvari i nisu baš onakvima kakvima se u početku učine (na sreću), jer kada sam ja zaspao na onoj fotelji između ono dvoje mladih isprva su mislili da ću brzo doći sebi, a kako nisam baš bio brz u tome i kako nisam pokazivao znakove ni volje ni želje da išta drugo radim osim da spavam, oni onako zagrijani i za sve jako dobro raspoloženi odlučili su me odnijeti kući, a kako je tijekom vožnje ruka Crvene neprekidno tražila putove kroz njegovu košulju, a bogme i u području njegovih prepona, on je znajući da se ja zbog toga neću ljutiti, svoj prvotni naum da me odvede do stana, zamijenio s ostavljanjem mene na jednoj od stolica mog restorančića, kako on ne bi gubio vrijeme, a bogme i iz straha da bi se želja i volja Crvene za istraživanjem njegovoga tijela mogla zbog njegova izbivanja otopiti brzinom kojom se otopi kockica leda kada se za ovakvih dana odluči prošetati gradom.

«Znaš željezo se kuje dok je vruće» mudro je zaključio i nastavio s pričom o tome kako su poslije sve troje otišli kod njih dvije u sobu, što je opet u početku mirisalo na ne baš dobro, jer su njih dvije imale samo jednu sobu i to još sa spojenim krevetima. Plava je odmah po ulasku u sobu brzo potražila kupatilo jer je još za vrijeme vožnje, dok je Norvežanin bezuspješno nekoliko puta pokušavao naći njihov hotel (što i nije bilo teško obzirom na to da skoro svaki izgleda skoro isto), imala strahovitu potrebu da se olakša. Njen izostanak makar i kratkotrajni Crvena i Norvežanin su iskoristili da se brzinski skinu, poput artista u jefitinijim cirkusima, gdje svako ima po nekoliko uloga i gdje jedan te isti čovjek u jednoj točki kroti strašno divlje i opasne životinje, a u drugoj odmah poslije nje, sa crvenim nosom i velikim cipelama zabavlja publiku. Tako goli i zagrijani našli su krevet kao sasvim zadovoljavajuće mjesto za njihove naume i skroz su zaboravili na Plavu, koja se istina dosta dugo tuširala, ali kao što sve što počne ima i svoj kraj tako je i tuširanje Plave završilo, a kako njeno pojavljivanje u sobi njih dvoje nisu zamijetili, glasno se nakašljala i rekla da to baš tako neće ići i iskoristivši njihovu trenutnu zbunjenost, onako gola i uska se uvukla između njih dvoje. Daljnji događaji kaže Norvežanin nisu za priču, ali i iskreno priznaje da misli da su dvije žene na jednog muškarca u isto vrijeme, ipak malo previše, barem za njega.

Složio sam se s njim, a što ću drugo i kao onako bez veze upitao da li je on možda vidio noćas onu malu od preko puta što prodaje sladoled. Pogledao me poprilično zbunjeno i upitao da li ja uopće imam pojma o životu, objasnivši mi da je ta cura udana (kao da ja to nisam znao) i da ima muža i dijete (i to sam znao, tko će zaboraviti onoga kao tvrđava velikog), a da takve žene noći ne provode landrajući po vani, tražeći tipove kao što smo nas dva, nego neke druge stvari uglavnom sa svojim muževima kod kuće rade. E to mi nije trebao reći jer svaka i najmanja pomisao na to da onaj veliki kao tvrđava sa svojim velikim kao bager rukama dotiče mog Anđela u mom stomaku izaziva takav bol kao da je u njemu svjetsko prvenstvo u kuglanju s najtežim i najvećim mogućim olovnim kuglama.

No bar sam bio sretan da nisam ništa propustio.

 

Dio 16

Sunce je i dalje neumoljivo pržilo, podižući temperaturu zraka na toliko da je već svejedno koliko je to, jer je ionako previše. Skrivao sam se u debelom hladu iza šanka, poprilično zaposlen, jer vrućina i sunce uvijek prave gužvu u hladovini, pogotovo onoj u kojoj se možeš osvježiti nečim hladnim. No koliko god gužva bila velika, koliko god bio zaposlen traženjem, otvaranjem, donošenjem raznih pića na raznobojne stolove mog restorančića, još uvijek sam imao i više nego dovoljno vremena da pogledom tražim mog Anđela, koji je također bio poprilično zaposlen, jer kada je vruće, što bolje prija nego hladan sladak, dobro može i kiselkasti tko više voli, sladoled.
Uh previše mi se nastanila u glavi i da imam najveću glavu na svijetu, da mi je glava kao onaj veliki balon kojim neki ljudi vole letjeti, a neki bogme i pokušavaju svijet obletjeti, opet bi u njoj ostalo malo mjesta za bilo što. Svaku moj tren, svaku moju misao zauzela je ona, krhka, svijetle kose, Anđeo bez krila, što prodaje sladoled preko puta…

Čovjek jednostavno u životu dođe do nekih trenutaka kada je svjestan da nešto mora učiniti sa sobom, jer trenutno stanje u kojem se nalazi nije nimalo ugodno, ne mazi nas uvijek svo vrijeme život paunovim perjem, ponekad nam za ručak da žičanu četku da pojedemo, pa nas ta četka grebe i dere iznutra. No nije život taj što bira što će biti paunovo pero, a što žičana četka, on nam nudi sve u najboljoj namjeri, a mi sami od ponuđenog pravimo ili pera ili četke. Ponekad neke stvari ili događaje koji grebu i stružu u nama uspijemo zaboraviti, istjerati iz glave, ali neki bogme ni uz pomoć čudotvornih napitaka, raznoraznih zaboravaka nikako ne mogu iz glave.

Moj Anđeo je bio i moje pero i moja četka. Svaki pogled u njenom smijeru donosio je neopisivu milinu, one trnce što se razlijevaju tobom, ono ludo, ushićeno kucanje srca, ono širenje grudi kada misliš da si malen da izdržiš sve to. Svako razmišljanje o njoj, o sebi i njoj donosilo bi mi umjesto onog divnog paunovog pera, onu ružnu grubu žičanu četku koja me dere, jer ona je udana (četka gore i dole dva puta)… pa dobro to što je udana ne znači da je zaleđena na minus 532 i tako sačuvana od života, pokušavam sa samotješenjem, no četka opet struže jer ako i nije zaleđena na 532 tko ti kaže da si baš ti onaj kojeg je čitav život čekala, jebiga tko će znati, četka i dalje struže….

Gužva je pomalo jenjavala jer se vrijeme kada većina ljudi ruča približavalo, i ona je usput grickala nekakav sendvič, poželio sam tada biti taj sendvič da me bar drži u ruci, pregrmio bi to što bi me pojela, ali samo neka joj malo budem u ruci. U stvari imao sam jednu jako čudnu želju vezanu za nju, htio sam da sam njena potkošulja ili majica da stalno budem uz nju, da stalno mogu osjetiti njenu kožu pod sobom (možda su stvarno one količine popijenog zaboravka ispremiješale neke spojeve u mojoj glavi).
Baltazar u mojoj glavi je prohodao, gore, dole, počeo sam praviti najbolje koktele koje znam, plave, crvene, žute, bezbojne, zelene, s puno leda s malo leda sa voćem, bez voća, sa slamkama, bez slamki, sa ručno izrezanim ukrasima i bez njih radio sam ono što najbolje znam. Joe me je gledao i ništa mu nije bilo jasno jer niti jedne takve narudžbe nije bilo. Uzeo sam tacnu za služenje pića i počeo na nju u obliku srca slagati sve te koktele koje sam napravio, pogledao se u ogledalo, kao popravio frizuru, namjestio onaj izraz lica za koji sam mislio da mi najbolje stoji (svako od nas pred ogledalom ima bar jedan takav), pogledao majicu da nije flekava, šlic da nije otkopčan, tenisice da ne vuku kakav komad papira za sobom, stavio tu tacnu na ruku, teška je, ali mi zato bar ocrtava ne baš jake mišiće na rukama, slalomom zaobišao sve stolove u restoranu, izašao na ulicu, ne gledajući previše lijevo ni desno (što je uzrokovalo kočenja i psovanja) prešao tih desetak metara koliko me je dijelilo od nje, stao pred nju malo zamucao (jebiga uvijek zamucam kada ne trebam), rekao: «Vruće je… posluži se… nisam znao što bi ti odgovaralo….»
Pogledala me onim svojim divnim plavim očima, nasmiješila se najljepšim osmijehom koji sam ja ikada vidio i poluglasno, polutiho predivnim glasom koji je meni zazvučao kao najdivnija simfonija ikada odsvirana rekla: «Napokon!»

 

Dio 17

Skamenjen kao mramorni kip konobara u prirodnoj veličini, kao da je sunce umjesto zlatnih zraka na mene poslalo komadiće svoje lave, stajao sam pred njom ne mičući se, vjerojatno nisam ni disao, samo sam gledao u nju ne trepćući. Govorila je nešto, ali ja ju nisam ništa razumio. Čuo sam samo melodiju, njene riječi nisu u mojoj glavi ostavljale nikakva značenja, samo glazba, samo predivan zvuk njenog glasa, koji izlazi iz njenih prelijepih, nikakvom šminkom ne pokvarenih, nasmiješenih usana. Njene riječi strujile su kroz mene kao što vjetrić struji kroz krošnje drveća noseći sa sobom nekakav poseban mir, mogla se derati, mogla je šaptati, mogla mi je sve svetce u psovkama skidati (mada iz takvih divnih usta takvo nešto i u najgorim noćnim morama ne bi se moglo zamisli) ja to nisam razaznavao, samo mir, prekrasan mir sam slušao.

- «Hej! Čuješ li? Da probam na Francuskom?»

Odjednom čujem sebe kako i dalje u pozi okamenjena konobara oslobodioca, s izrazom lica kakvog sasvim sigurno nikada ne bi pred ogledalom namjestio kao ono najbolje iz ustiju ispuštam priču o tome kako je francuski za mene poseban jezik, jezik kojim ljubav govori i kako sam dok i nisam ni riječ francuskog poznavao, znao po milijun puta neke filmove si puštati, žmiriti i samo slušati.

- «Aha zato Betty Blue» - progovorila je ovaj puta na francuskom.

Onako okamenjen okamenio sam se još više, zna za Betty Blue, zna francuski, O Bože! Stvarno, čime sam te tako zadužio?

- «Mogu li sada napokon dobiti odgovor?»

Kakav odgovor, ajme kakav ću tupan ispasti , što da joj kažem, kako joj reći da ništa nisam čuo što je govorila, mislim da je kameni kip konobara počeo kapljice znoja ispuštati.

- «Znači ipak moram sama izabrati, bez tvoje pomoći, jedan od ovih šarenih koktelčića, jer čekajući tebe i tvoju pomoć mogli bi se u tople čajeve pretvoriti» - nastavila je smiješeći se na francuskom.

Aha u to me je stvar, e pa sada kako reći da su svi posebni, samo za nju pravljeni, s toliko ljubavi i sa svim mojim znanjem, da sam si dao truda i želje, kao nikada u za ničim u životu, kako sada preporučiti bilo što, nešto s ananasom ili možda višnjom što bi se fantastično stapalo s njenim predivnim usnama, koje bi tako žarko želio poljubiti, uh nemoguće je to baš sada reći.

- «Pa…» - počeo sam mucajući (opet mucam) - «možeš izabrati između okusa ananasa…. višnje…jagode….narandže…limuna…»

- «E to! Uzeti ću cithrončić, on najbolje odgovara na ovu vrućinu, znaš ne volim baš previše šarolike napitke, ali ako je cithrončić u pitanju, ne mogu odbiti»

Tada sam prvi puta u životu čuo kako ona to prelijepo sa svojim pokvarenim r izgovara citron i citrončić i od tada je u mome životu limun postao nepoznata riječ, zamijenio ju je taj njen predivni cithrončić.

- «Znaš već dugo gledam tvoj restorančić i gledam kako ljudi piju te šarene napitke i često sam poželjela i sama popiti nešto takvo, ali evo kod mene stalno gužva, a i sama sam ovdje pa nikako ne stignem, tako da si me jako obradovao s ovim. Ali zašto toliko niih i zašto su složeni u obliku srca?»

Oduševljen s onim što sam čuo, oduševljen što i ona moj mali restorančić koji to baš i nije, naziva restorančićem, odgovorio sam nešto u stilu da je serviranje u obliku srca nešto kao poslovna politika kuće (u to ni sam nisam baš vjerovao, ali katkada čovjek govori i stvari u koje ne vjeruje, pogotovo ako one dobro zvuče), a toliko puno ih je zbog toga što sam želio biti siguran da se ne može dogoditi da joj se baš niti jedan ne sviđa.

- «Ahaaa» - klimala je glavom dok je prinosila usnama čašu i usput prstom sklanjala narančasto žuti suncobran koji je iz nje virio – «dobar ti je ovaj cithrončić, a i ovaj suncobrančić ugodno škaklja po nosu» - nastavila je smijući se.

Kako ne možemo baš uvijek birati u životu što će se dogoditi u kojem trenutku i kako neke stvari ne dolaze u najbolje vrijeme ili se nama samo čini da to vrijeme kada dolaze nije najbolje, tako je i toga trenutka grupica djece željne sladoleda okupirala prostor ispred njenog kioska.

Slegnula je ramenima rekla: - «Izvini, imam osjećaj da bi s tobom mogla o puno toga pričati, ali eto vidiš posao zove…». Nasmiješila se onim svojim divnim osmijehom, vratila čašu, rekla hvala, pomilovala me onim svojim divnim pogledom.

Još malo sam je gledao kako vješto ubacuje kuglice u fišeke, tako spretno kao da je i godinama prije rođenja samo to vježbala, okrenuo se i lagan, kao mjehurićima zraka koji me čitavog ispunjavaju, odlepršao do svog restorančića, s velikim osmjehom na licu (ne brinući o tome da li je to jedan od onih izraza kada dobro izgledam), počastio čitav restoran pićem koje su željeli (ovaj put mi nije smetalo što u takvim situacijama kada gazda časti svi kao da se trude izmisliti što skuplje piće koje će na račun kuće dobiti), sjeo u svoju stolicu, pružio pogled prema nebu, duboko zadovoljno uzdahnuo i uz nemalo čuđenje ostalih oko mene glasno rekao:

«Eeee… što je život lijep…».

 

Dio 18

Ostatak dana sam proveo lebdeći poput hovercrafta mojim restorančićem, iako mi do tada nikada nije bilo jasno na koju foru hovercraft lebdi nad površinom, toga dana sam to skužio, ima neku strašnu energiju u sebi, nešto tako jako jako, nešto tako divno u sebi, nešto kao što sam i ja imao u sebi nakon susreta s mojim Anđelom.

Koristio sam svaku priliku da pogledom potražim onaj divan osmijeh, onu divnu igru sunca koje prolazeći zrakama kroz njenu kosu, svezanu u mali repić, stvara takve preljeve boja kakve teško da bi i najbolji slikar mogao naslikati, a kamoli ja riječima opisati. Nije to bilo ništa novo, radio sam to i do sada svaki dan od kada je ona sa svojim kioskom za sladoled bila preko puta, ali danas sam vjerovao da je jedan dio njenih osmjeha i to onaj najiskreniji, upućen meni, da su pogledi prema mom restorančiću, pogledi kojima traži mene, a kada bi nam se pogledi susreli i kada bi njen osmijeh zasjao još jače u meni je sve prštalo kao da su se moji svi organi i sve stanice udružili u proslavi kineske nove godine sa dotada neviđenom količinom pirotehničkih sredstava stvarajući u meni doživljaj nikada ranije ne doživljen.

Sve mi je bilo lijepo, sve sam uspijevao napraviti s lakoćom, smiješak mi nije silazio s usana, a bogme i svi gosti moga restorančića su bili neobično lijepi, neobično nasmijani, ništa mi nije smetalo, pa ni zanovijetanje jedne poprilično isfrustrirane, pretoplo obučene (za ovakav dan) u nekakav poluposlovni kompletić, gospođe (primijetio sam prsten) srednjih godina, oko količine leda u njenoj čaši. Možda je primjerak 'Vodiča kroz restorane Mauricijusa' jasno istaknut na njenom stolu, uz poluposlovno odijelo i otvorenu bilježnicu u koju je stalno nešto zapisivala, trebao meni sugerirati da se radi o nekome tko takve vodiče i pravi, ali meni je to bilo sasvim svejedno, jer nikada u nikakvom vodiču za restorane moje restorančić neće biti, samim tim što on i nije restoran, jer osim sladoleda ovdje kod mene se nije moglo ništa drugo pojesti. Gospođa se žalila na premalo leda u čaši prvi puta, a nakon što sam u njenu čašu stavio još jednu kockicu, uz negodovanje je primijetila da će to sada sasvim sigurno dodatno razrijediti napitak koji želi popiti. Obično mi u takvim situacijama, a znalo ih je biti, kroz glavu lete pitanja tko je ovdje lud? ili tko koga jebe u zdrav mozak? jer normalno je da se led topi plivajući u čaši , no ovaj put sam se samo nasmiješio, frustriranoj gospođi donijeo novo piće bez leda, posebnu posudu s ledom, nasjajniji primjerak hvataljke za led i zamolio ju da se sama posluži onako kako ona to najviše voli i naravno napomenuo da je sve na račun kuće. Poslije toga je naručila još nešto puno ljuće od osvježavajućeg pića, na brzinu to pospremila u svoje grlo , pokupila svoju bilježnicu i primjerak 'Vodiča kroz restorane' i nestala.

Dan se polako bližio svom kraju a ja sam i dalje cvrkutao u sebi kao da su sve svjetske ptice pjevice napravile svoj godišnji skup u meni. Povremeni susreti pogledom s mojim Anđelom su taj cvrkut samo još pojačavali.
Kroz glazbu koja je svirala u restorančiću, začuo sam i zvuk dobro poznatog pouzdanog četverotaktnog motora crvenog kombija koji je dolazio po nju. Ovaj put nisam po svome običaju počeo tražiti nešto ispod šanka, nego sam izašao pred restoran, kao odnjeti smeće u obližni kontejner. Veliki kao tvrđava je ubacivao prazne kutije od sladoleda u kombi, a ona je već sjedila u njemu i na retrovizoru od vrata sam uhvatio njen pogled i smiješak upućen meni. O Bože kako sam sretan.

Dan je odavno već završio i ja sam i zadnje goste ispratio, Norvežaninu koji je došao po mene da zajedno idemo na turneju po mjestima za zabavu rekao da bih danas radije ostao kod kuće, na što je on samo slegnuo ramenima i otišao. Spremio sam stolice i stolove, zaključao restorančić i otišao na plažu.

Legao sam na klupu, gledao milijarde zvijezda na nebu kako svaka svojim sjajem sjaji, slušao šum mora, jedini zvuk koji se mogao čuti, razmišljao o danu koji je bio iza mene, bio sam sretan.

Eh, sreća, svuda je okolo, lebdi oko nas u milijardama sitnih komadića, naše je samo da skinemo štitove i da pustimo tim malim komadićima sreće da se lijepe na nas, jer oni su kao mali magnetići, imaju ludu želju da se zalijepe za nekoga i da zajedno sa ostalim komadićima čine čovjeku jednu predivnu stvar. Baš kao što su se milijarde sitnih treptavih zvjezdica, koje pojedinačno svaku za sebe ne bi ni primijetili, skupile na večernjem nebu čineći veličanstvenu sliku, tako i ti mali komadići sreće skupljeni u nama čine našu sreću, veliku onoliko koliko dopustimo tim sitnicama da nas vesele, onoliko veliku koliko dopustimo sebi da uživamo u njima…..

 

Dio 19

Slijedeći dani su bili posebni dani moga života, ustajao sam se puno ranije nego prije, možda čak i ranije od pjevaca, da ih je kojim slučajem bilo. S prvim zrakama sunca koje su me dodirivale, zorom kroz otvoreni prozor i s prvim dodirima jutarnje svježine napuštao sam krevet, sretan što sunce sja, sretan što će biti lijep dan, sretan što će ona biti preko puta sa svojim sladoledom.

Izlazio sam van, ne mogavši dočekati da dan počne, u jutarnjoj tišini dok sve još spava, zajedno s galebovima, koji su svojom pjesmom pozdravljali novi dan, bos sam šetao plažom, osjećao vlažan pijesak pod prstima, udisao mirise mora i trava koje je ono noćnom plimom iznjelo na površinu, divio se zrcaljenu prvih zraka sunca koje su činile prava umjetnička djela, onako iskrena i lijepa kakva samo priroda neiskvarena dodirom ljudske ruke može učiniti, na mirnoj površini vode.

Sretan što je novi dan, sretan što će ona biti tu, sretan što ću je moći gledati, sretan što ću moći uhvatiti onaj njen posebni pogled upućen meni, sretan što ću vidjeti onaj njen smiješak koji me čitavog ispuni nečim, ne znam čime ali nečim tako lijepim tako velikim da katkada pomislim da ću popucati od ugode, sretan što ću moći čuti njen glas, otvarao sam svoj restorančić ranije, pažljivo slagao raznobojne stoljnake, i norvežaninove podmetače i kada je sve bilo sređeno sjedao sam na svoju stolicu i slušao tihu glazbu koju sam izabrao i gledao u nebo ispunjen predivnim osjećajima. Mir su mi ometali samo kamioni jutarnje dostave koji su katkada prolazili ulicom ispred restorančića, čekao sam onaj dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora, koji nju dovozi do njenog kioska.

Moj Anđeo je također počeo dolaziti ranije do svoga kioska, velikom kao tvrđava je to objasnila time da preko noći vjetar nanese i smeća i pijeska okolo kioska pa da to treba očistiti prije nego ljudi nahrle na sladoled. I to je bila istina, stvarno je bilo dosta pijeska i papira okolo, koje sam joj pomagao očistiti dok smo zajedno pili jutarnju kavu, da jutarnju kavu, jer sam onoga trenutka kada su moje uši prepoznale zvuk dobro poznatog motora počinjao pripremati kavu za nas dvoje, a čim bi se taj zvuk počeo udaljavati sa dvije kave i čašom mineralne vode s malo limuna, trčao sam prema njenom kiosku.

Nisam vjerovao o koliko običnih, naizgled bezveznih stvari dvoje ljudi može pričati, dvoje ljudi koji se znaju svega par dana, ali dvoje ljudi koji kao da su čitav život proveli jedno pored drugoga, toliko zajedničkih razmišljanja, toliko istih pogleda na iste stvari, toliko slaganja, toliko istoga u glavi.

Ja sam ju kroz priče o svakodnevnom upoznavao sa svojim životom, kroz kakva sam mora i luke prolazio dok napokon nisam došao ovdje pred nju, o ljudima koje sam sretao, o ženama koje sam poznavao, ali i o tome da tako nekoga kao nju nisam nikada sreo. Slušala me pažljivo, bio sam dosta stariji od nje, ne previše, ali ipak dovoljno da u meni vidi nekoga tko je dosta toga prošao, nekoga kome može bez straha reći svoja razmišljanja , nekoga s kim može razgovarati kao s nikim do tada.
Naše jutarnje kave su postajali mali, kratki, ali predivni trenutci u kojima kao da nije postojalo ništa drugo osim nas dvoje, slučajni (da li baš sada skroz slučajni) dodiri rukama bili su nešto posebno, nešto ranije nikada ne doživljeno, da mi je netko ranije pričao da dodir rukom može biti tako divan, da može toliku prijatnu, posebnu uznemirenost čitavog tebe proizvesti, ne bi mu vjerovao. Da može biti slađi i prijatniji od bilo kakvog ranije doživljenog kontakta, da uzbuđenje u tebi može toliko narasti, da osjećaji koji te obuzmu mogu biti toliko intenzivni i veličanstveni, veličanstveniji od bilo kakvog ranije doživljenog seksa, nisam znao, ali sam brzo učio.

Iako je naše vrijeme kada smo mogli biti sasvim sami, u potpunosti jedno za drugo, bilo jako kratko, vrlo brzo sam znao da je to žena, moj Anđeo s kojom želim provesti svo vrijeme svijeta, jer živeći život čovjek neke stvari odmah shvati.

Prolazeći kroz njega, nekada lebdeći lakoćom, nekada kopajući kroz blato, čovjek uči, svaki događaj bio on lijep ili ružan, je tu da nas nauči nečemu, da nas pripremi, možda u tome trenutku nevidimo nikakve svrhe ničemu i ne znamo čemu nas uči, za što nas priprema, pa budemo i ljuti na njega, jer nam dijeli karte s kojima se ne može igrati, karte s kojima se može samo gubiti. Nekada nam ostavlja širom otvorena vrata, nekada pred nas stavlja i prepreke za koje mislimo da ih je nemoguće prijeći, ali NAS SVAKAKO VOLI.

 

Dio 20

Anđela nema već treći dan, umjesto nje sladoled prodaje neka žena meni nepoznata. Izgubljen sam. Kao da mi fali dio mene. Uzimam olovku. Pišem.

More. Sjedim satima sam uz njega, gledam ga dugo, dugo, slušam ga pažljivo svaki šum , osjećam ga, istodobno i hladno i slano i toplo i slatko.
Gledam ga, plavog , prozirnog, dubokog, mirnog, valovitog, gledam ga dugo, u stvari ne gledam njega, gledam tebe, gledam Tvoje oči tako plave i duboke i bistre i valovite, ako i nisu pusti me da ih zamišljam takvima, jer samo sam zamišljati mogao, a toliko sam ih silno želio vidjeti, bar malo, bar na tren, sekundu, mrvicu....

Želio sam vidjeti onaj topli pogled pun sreće i tuge istodobno, vidjeti onaj sjaj u njima koji kaže sve, osjetiti toplinu kojom zrače, osjetiti blagost kojom me gledaju, tako sam ih želio gledati i gledati i gledati ih kako me gledaju.
No ostalo je samo more, da gledam u njega, da probam njegovim valovima i strujama donijeti svoj pogled do Tebe, da ti svaki put kad pogledaš ga vidiš mene.

More, katkada plavo, katkada sivo, katkada mirno, katkada valovito, katkada blještavo od sunca što izvire ili uranja u njega. I svaki put, svaki dan kada bi vidio sunce kako izlazi iz mora, kako baca po njemu bijele sjajne blještave trake, koje tako bodu u oči i koje kao da žele reći ne gledaj me sam, mislio bih evo nove prilike, novog dana, čuti ću je bar malo, čuti ću bar na tren najljepši glas na svijetu. I slušao sam ga stalno, u jutarnjem pjevu ptica, podnevnom cvrku cvrčaka, večernjem šumu borova, čuo sam Te u svakom šumu mora, u svakom udaru vala o kamen, u svakom pa i onom najmanjem, čuo sam Te i u jutarnjoj tišini kada je more glatko i mirno kao staklo, i molio sam Boga da i Tebi svaka ptičica svojim cvrkutom ujutro šapne, da Ti svaki cvrčak izriče, da Ti svaki šum bora, da Ti svaki val koji lupi o kamen, da Ti more kaže koliko Te volim i koliko mi je teško biti bez Tebe.

I tako budim se rano jutrom, odlazim do mora, gledam Te, slušam Te, osjetim Te u svakom mirisu jutarnje svježine, u svakom mirisu mora, morske trave koju je more te noći izbacilo na obalu, u svakom mirisu soli ostale na kamenu, koji je more plimom poklopilo te noći, vidim te u svakoj zraci jutarnjeg sunca, čujem Te u svakom cvrkutu ptica, ali i ta njihova naizgled vesela pjesma za mene je tužna, jako tužna, ustvari čujem plač, jer nisi tu kraj mene, jer te ne mogu uzeti za ruku, zagrliti, poljubiti, gledati te, gledati te kako te sunce kupa svojim prvim zrakama, prošetati s tobom, osjetiti hladne mokre kamenčiće pod bosim nogama.

I kavu pijem sam, odhodam obalom do mog restorančića, sjednem, napravim kavu s mlijekom i mineralnu vodu (o kako me svaka jebena kapljica te vode sjeća na tebe), i još kad vidim limunčić kako pliva, ne mogu da se ne sjetim svakog od naših malobrojnih susreta, i tebe i mineralne vode i plivajućeg limunčića i tvog i mog nervozno-uplašenog pogleda okolo sebe, 'hoće li nas netko vidjeti?', 'hoće li naići neko dovoljno poznat?', 'hoćemo li nekome biti sumnjivi?'. Mislim, hoće li doći taj dan da možemo negdje mirno sjesti, bez straha kao da smo upravo opljačkali obližnju banku. (Usput pada mi na pamet da kada do toga dođe, da bi pored tvog kioska mogli staviti spomen ploču 'ovdje su se našli nekoliko puta i izgledali su smrtno uplašeni i nervozni, stalno su nešto preturali po rukama, vjerojatno zbog toga da ne bi slučajno se uzeli za ruke.....).

Pijem tu kavu, bez obzira na to koliko god šećera stavio u nju, gorka je bez Tebe.
Sa zvučnika se čuje tip kako pjeva:

Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous our love will see us through.
Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous I know you'll get me through.


Teško gutam, tražim po džepu nekakvu maramicu, ne nalazim, uzimam salvetu, kao brišem nos, usput i oči, kao prehlađen na 400 , Joe gleda, šuti ništa ne pita, samo usput kao čisti pepeljaru, donosi novu salvetu, a tip sa zvučnika i dalje plače;

Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous our love will see us through.
Because you're gorgeous I'd do anything for you.
Because you're gorgeous our love will see us through.
Because you're gorgeous I know you'll get me through. I know you'll get me through
.

 

Dio 21

Kažu da je rad najbolji neprijatelj misli, pa sam i ja poučen tom mudrošću nastojao uposliti se i tako bar na tren izagnati mog Anđela iz misli, odnosno iz onoga dijela koji je stalno zapitkivao, gdje je, zašto ga nema, što se događa. Izbaciti ju skroz je bilo nemoguće, ali sitni poslovi dovoljno su mi okupirali um, da ne poludim sasvim. Jutrom sam slagao i preslagivao još jučer složene i presložene boce, kontrolirao treba li štogod nabaviti, čak sam odlučio popraviti spoj crijeva koje dovodi vodu do šanka, kako bi imao suho tlo pod nogama. Skvrčen dole ispod šanka, usprkos tome što se mozak zanimao postavljanjem dihtung gumica i zatezanjem čudnih nekih šarafa, izuzetno je brzo reagirao čuvši onaj poznati zvuk, zvuk njenog kombija, ali kako je zvuk bio nešto jači i u vrijeme kada mu stvarno nije vrijeme da se pojavi, takvo svoje reagiranje ušiju sam pripisao prevelikoj želji da taj zvuk stvarno čujem. Zanemario sam ga, ali ne zadugo.

- Dobro jutro! Vidim ne kuha se kava više jutrom, nema me par dana i sve se zaboravi – okupa me dobro poznati glas, dok sam ispod šanka pokušavao namjestiti crijevo za dovod vode.
- Hejjjj! Otkuda ti? – nisam ni pokušao u glasu sakriti oduševljenje što opet čujem taj divni glas, taj pjev Anđela, što je opet tu. Stvarno koliko neke sasvim obične stvari mogu izgledati i djelovati fantastično, kako samo malo treba da postaneš najsretniji čovjek na svijetu, kako samo jedno 'dobro jutro' izgovoreno od nekoga koga želiš čuti, može u trenutku od tebe napraviti najvećeg dobitnika na svijetu, kako samo jedno obično 'dobro jutro' može biti veća nagrada od najvećeg dobitka na lotu … jedno sasvim obično 'dobro jutro'.

Želeći što prije vidjeti ju, zaboravio sam da sam ispod pulta, zaboravio sam da je pult od mramora, zaboravio sam da je mramor jako tvrd, želja da ju što prije vidim izbacila je iz moje glave sve ostale stvari o kojima čovjek uglavnom misli, kada se želi izvući od nekuda. Trzaj glavom u smjeru glasa, susret s glatkom i hladnom i nadasve tvrdom površinom pulta, mrak obogaćen prelijevanjem milijardi flouroscentnih boja, bol, psovke. Prečesto zaboravljam na takve stvari, nije mi prvi put navikao sam.

Objasnila mi je sve, onome velikome kao tvrđava, iznenada je doputovala nekakva važna rodbina, koju nije dugo vidio iz Francuske, pa je odlučio da je najbolje da svi budu kod kuće tih dana. Kako je bila gužva i kako nije bilo ni trenutka prilike da se izgubi bar na tren, morala je nešto mudro smisliti kako bi me ipak vidjela. Puna kuća namirnica joj nije dozvoljavala da smisli odlazak u nabavku, ali kako se u nekim trenutcima neke ideje ipak pojave ili kako je ona uvijek znala reći, citirajući nekog tipa iz nekog filma koji je davno gledala, ako ima želje ima i načina. Jako me je željela vidjeti, smislila je i način, jučer pred večer je isključila frižider, da nitko ne vidi, jutros se sva u čudu iznenadila kada je otkrila da su namirnice spremljene za taj dan izgubile potrebnu svježinu, i odlazak u kupovinu se nametnuo kao jedino moguće rješenje. Ne želeći odvajati muža od drage mu rodbine, sama je sjela u kombi i evo je preda mnom.

Praktična kao i uvijek, ponudila mi je da to malo vremena što je ukrala provedemo zajedno, odnosno da pođem s njom u nabavku.
Kako mi s njom ni do Kine plivajući ne bi bio problem i kako sam želio biti s njom, nebitno gdje nebitno kako, s velikim oduševljenjem sam to i prihvatio.

Sjeli smo u njen kombi, Bože moj nisam nikada se vozio s nekim tko je po gasu jače stiskao, i kome su svi ispred nje vozili kao kokoši koje su jučer umrle. Uh, morao sam joj reći da malo uspori, da neće svijet nestati ako negdje stignemo koji minut kasnije. Nasmijala se i rekla da nemam pojma o vožnji.

 

Dio 22

Prošli smo pored jednog velikog trgovačkog centra, prošli smo i pored drugoga isto tako velikog, ništa nisam pitao, već me ruka boljela od čvrstog stezanje one ručke iznad vrata za koju sam tijekom ove voženje iskreno skužio čemu služi, nogama sam toliko upirao o pod na mjesto gdje sam htio da je kočnica, da sam sigurno onu gumu što stoji tamo dole stanjio upola, ako ju nisam i probio skroz. Sreća je da me priroda, geni ili ne znam već što počastilo time da se ne znojim ma koliko vruće bilo i ma koliko zbog nečega nervozan bio, jer u suprotnom sjedalo ispod mene bi zahtijevalo bar sedmodnevno intenzivno sušenje. Šutio sam što zbog toga što iz straha nisam mogao bilo što izgovoriti, što zbog toga što sam se bojao da bi mi pričajući nešto mogla predvidjeti kakvog pješaka, što zbog toga što mi se u glavi počela javljati ideja da ona ustvari mene i ne vozi u nabavku nego negdje sasvim drugdje, ovo zadnje mi se počelo jako sviđati.

Ona je čuvši da ja šutim, samo pojačala radio i pjevušila zajedno s njim, slučajno ili namjerno neke riječi u pjesmu je naglašavala i pogledavala prema meni. Oduševljavalo me što zna sve riječi pjesme, a kada bi me gledajući zajedno s Robertom Smithom otpjevala

You
Soft and only
You
Lost and lonely
You
Strange as angels
Dancing in the deepest oceans
Twisting in the water
You're just like a dream


ja sam mislio da sam na sedmom nebu, da sanjam, nije mi više, ni brza vožnja, ni ruka ukočena, ni ništa mi nije smetalo, apsolutno ništa nije postojalo što bi moglo biti ljepše od tog trenutka. Kao začarani zec tek izvađen iz šešira samo sam gledao u nju.

Moja razmišljanja i nadanja da me ipak vozi u nekom trećem smjeru, završila su traženjem mjesta na parkingu najskupljeg i ne baš po osobitom izboru raznoraznih potrepština poznatog supermarketa. Dodirnuvši čvrsti asfalt stopalima i moje lice je, bar tako mislim, dobilo malo normalniji izgled, ona se opet samo nasmijala i rekla da bi tek vidio što je prava vožnja , samo da nema pun kombi praznih kutija od sladoleda.

Izabrala je ovaj supermarket jer je skup i jer je najmanja mogućnost da nas neko od njoj poznatih vidi zajedno, jer oni ne zalaze ovdje, pa je samim time i potreba da objašnjava nekome tko sam svedena na manju mjeru, jer kaže stvarno ne zna kako bi nekome objasnila tko sam. Upregnuvši mozak razmišljanjem o tome što sam joj ja do točke koja se obično zove ključanjem ni ja nisam mogao smisliti što bi mogla nekome reći tko sam joj ja. Za svaki slučaj smo uzeli svako svoja kolica, da možemo izgledati kao netko tko se eto sasvim slučajno sreo na nekom takvom mjestu.

Gurati kolica pored nje je bilo nešto posebno, nikada u životu mi nije bilo tako lijepo gurati kolica, mada je moja vožnja tih kolica, koja su baš kao za mene imala grešku na kotaču i vukla malo u stranu, što je uzrokovalo često češanje njima o palete s robom. Nisam najsigurniji da li se to događalo zbog greške na kolicima ili zbog toga što ja uopće nisam gledao kuda idem, nego sam samo sve vrijeme gledao u nju bez prestanka. Nekada bi ju pustio da ode malo ispred mene, korak, dva, pa bi ju iz te blizine gledao s leđa. Bila je tako jako lijepa, ustvari fizički je imala baš sve ono što sam ja godinama kod žena tražio i što se meni na ženama sviđalo, ono što bi se reklo skroz moj tip, valjda svako ima sreću da u životu naleti na tako nekoga, neko prije neko kasnije, a moja sreća je valjda bila u tome što sam to uspio i primijetiti.

Išao sam za njom kao mali psić koji se izgubio, pa našao nekoga koga bi slijedio, uopće mi nije bilo važno što se kupuje, kuda se ide, samo neka se bude skupa. Katkada bi i ja ubacio nešto u svoja kolica, nešto što bi ona rekla da moram svakako probati. Probao bi i kremu za cipele mazati na kruh, ako bi ona mislila da je to dobro. Ustvari pokušavao sam što više stvari koje bi mi trebale ili mi baš i ne bi trebale kupiti iste kao i ona. Znao sam da ne možemo ujutro tek probuđeni topli još od kreveta i noći popiti zajedno kavu, ali zato možemo svako pored svog prozora uz prve zrake jutarnjeg sunca popiti istu kavu, pa sam u svoja kolica ubacio istu vrstu kave kao i ona.

Dio dućana s kojekakvim mirisnim sredstvima za pranje je bio pravo mirisno iskustvo.
Svako to sredstvo je otvarala i mirisala ga, prinosila ga mome nosu i pitala što mislim o tome kako miriši. Meni, inače osjetljivom na mirise, su u njenoj blizini svi mirisi bili predivni. Ipak odabrala je nešto s mirisom ljubičice, a i ja sam to isto stavio u svoja kolica iskreno u tom trenutku i ne znajući što i za što to kupujem. Tek danima kasnije sam sjedeći jednom na wceu ubijajući vrijeme, u nedostatku nekakvih novina, pročitao sa ambalaže da je to što miriši na ljubičice ustvari omekšivač za rublje, pa sam ga i sam počeo koristiti i stvarno sam poslije mirisao kao ljubičica.

Katkada bi me upitala što mislim o ovome ili onome, a ja sam s izrazom lica najvećeg svjetskog autoriteta za čačkalice, u slučaju izbora čačkalica, elaborirao o prednosti kalanih bambusovih u odnosu na tokarene drvene. Gledala me tada s oduševljenjem u onim divnim plavim očima tako kao da govorim o hladnoj fuziji ili rješenju plovidbe jedrenjaka u danima bez vjetra, a ja sam u sebi poželio ju poljubiti tu nasred dućana. Ipak sam se suzdržavao i molio u sebi da me pita još štogod tako, jer izuzetno mi je godio taj njen pogled i način na koji je slušala moju priču.
Pokupovala je sve što je trebala, uredno na blagajni platila, ja sam se malo šalio sa zgodnom blagajnicom, na što me moj Anđeo malo onako strože pogledao, pa sam šalu priveo kraju, pospremio kupljeno u vrećice, vrećice složio u ona ista kolica s greškom na kotaču i krenuo zajedno s njom ka kombiju.

Pogledala je na veliki sat na izlazu iz supermarketa i zaključila da baš i nema još previše vremena, što sam ja u svojoj glavi preveo kao 'evo slijedi još jedna luda vožnja s grčenjem ruke na onoj ručki pored vrata, popraćena bušenjem rupe na podu na mjestu gdje bi mogla biti kočnica'.

 

Dio 23

Zaustavila je kombi dvije ulice dalje od mog restorančića, kaže bolje je tako, jer neki od konobara i vlasnika kafea u blizini moga, znaju njenog muža još iz vremena kada je imao dućan za opskrbu pićem, pa zašto onda praviti si probleme tamo gdje se ne moraju praviti, jer ljudi su ljudi i vole brinuti tuđe probleme, zabadati nos u sve gdje vide i najmanju rupicu da bi on mogao stati, vole mirisati tuđe i tamo gdje ništa i ne miriši, pa onda od toga slagati takve priče da se čovjek upita što uopće rade kao konobari, blagajnice, trgovci, knjigovođe, doktori, pravnici… jer sa takvim talentom stvaranja događanja iz ničega vrlo bi lako pomeli sve holivudske scenariste i brzinski poput momaka koji u boksovima formule 1 toče gorivo, napunili police knjižara svojim pričama.

Razmišljao sam o tome što je rekla, slažući se s njom, u glavi sam sebi postavljao pitanje što se to događa sa mnom, jer sam uvijek do sada kod svakoga nalazio bar nešto što bi bilo suprotno od onoga što ja mislim i onda sam se svim svojim znanjem i neznanjem trudio objasniti kako sam ja neminovno u pravu, nedozvoljavajući drugima da imaju ni mrvicu mišljenja koje je drugačije od moga. U tome bi često znao pretjerivati, ljutiti se, dizati nos, vrijeđati, pričati da su viđenja drugih čiste gluposti koje nemaju veze s zdravom pameću, jednom riječju bio sam grozan i čudio sam se kako su neki od tih divnih i dragih ljudi uopće poslije htjeli pogledati mi u oči i razgovarati sa mnom.

Kroz naše jutarnje kave i razgovore uz njih, ona, moj Anđeo, učila me da je apsolutno nebitno tko je u pravu, jer koliko god ljudi na svijetu ima, toliko ima i različitih pogleda, toliko i različitih istina. Da mi je to netko drugi pričao vjerojatno bi tražio rupe u priči pokušavajući dokazati kako to baš i nije tako, jer uvijek postoje neke stvari koje su apsolutne i jednake svima.

Govorila bi mi da svako od nas stoji na svom kamenčiću s kojeg promatra svijet i da ono što se vidi s jednog kamenčića ne mora biti isto tako vidljivo i sa drugoga. Ukoliko su kamenčići sa kojih gledamo svijet bliže jedan drugome i pogledi su sličniji, ali nikada jednaki i da nikada ne možemo vidjeti svijet oko sebe na onaj način kako ga vidi netko drugi, pa čak i da stanemo na njegov kamenčić, jer su naša poimanja svega oko nas oblikovana pogledima i iskustvima koje smo skupljali kroz život stojeći i gledajući sa raznih kamenčića, raznih visina, rasutih po raznim mjestima.

Volio sam ju slušati, kako nikoga do tada. Kada sam bio s njom, kao nikada do tada moja potreba da pričam nije bila manja, mada sam znao katkada i ne stajati s riječima pogotovo kada bi me zamolila da joj pokušam objasniti, na primjer, na koju foru frižider hladi. Volio sam je gledati kako se smije dok ja pričam hrpu gluposti koje nemaju veze s vezom. Volio sam ju slušati, voljela me slušati, volio sam joj pričati, voljela mi je pričati, volio sam ju nasmijavati, voljela je kada ju nasmijavam.

Dok sam ja tako razmišljao, ona je skupila moje vrećice gurnula mi ih u ruku, pogledom pregledala sve strane svijeta, na svaki retrovizor crvenog kombija bacila pogled i kad se uvjerila da znatiželjnih nosova nema u blizini, privukla me k sebi i poljubila me, kratko, ali tako da su se svi moji atomi u tome trenutku transformirali u vulkane, eruptirajući snagom nezabilježenom nikada ni u bližoj ni u daljoj povijesti od kada povijesti i bilježenje postoji.

Ja sam htio još, a ona je osvrnuvši se oko sebe rekla da ne treba kvariti nešto što je dobro ispalo. Izlazeći iz kombija vjerojatno sam namjestio izraz lica najtužnijeg čovjeka na svijetu od kada svijet i čovjek i tuga postoje, no ona se samo nasmijala i rekla da ne tugujem, da će biti još prilika, da će mi ljubljenje s njom i dosaditi. Sa ovim zadnjim se nisam mogao složiti i taman sam htio nešto reći kako to nije moguće, no crveni kombi je već proizvodio svoj zvuk pouzdanog četverotaktnog motora, nasmiješila se i mahnula mi i brzinom kakvom starta formula 1 u najsudbonosnijoj trci sezone otišla, ostavljajući me samog poput južno pacifičkog otoka na ulici sa punim rukama vrećica s natpisom najskupljeg supermarketa na otoku.

 

Dio 24

Kada je otišla nešto sam se jako rastužio. Uvuklo se nešto u mene, zalijepilo, pritislo me. U restorančić mi se nije išlo, jer svaki pogled na njen kiosk sa sladoledom je samo pojačavao to čudno stanje u meni. Odlazim na plažu mislim bit će mi lakše. Puno ljudi, muzika glasna, nije mi nimalo je bolje, između hrpa djece i debelih i mršavih žena i muškaraca u kupaćim kostimima i bez njih, i u hrpi šarenih ručnika i plastika svih vrsta, od dupina do tropskih šuma, i u hrpi raznorodnih mirisa kojekakvih krema, ja baš moram vidjeti dvoje kako se maze i paze, a baš je tada iz nečije torbe sa nečijeg radija na nekoj lokalnoj radio stanici koju sam vjerojatno tada prvi i zadnji put čuo u životu neki pametnjaković odlučio pustiti

Every breath you take
Every move you make
Every bond you break
Every step you take
I’ll be watching you

a ja gledam kako on njoj prstima suši kosu, kako ona njemu briše leđa kako on nju nježno s puno ljubavi maže nekom kremom da ne izgori od sunca, kako se ona igra s njegovim palcem na nozi, kako on od malih kamenčića pravi kojekakve ukrase za njeno tijelo, kako ona njemu sjedi u krilu i pravi mu brkove od svoje kose, kako se smiju, kako ona njemu daje da pije colu pa ga cijelog pošprica, kako se on ne ljuti nego se smije pa s ono malo cole što mu je ostalo pošprica nju, pa kako se ustanu, pa kako se uzmu za ruke pa kako otrče do vode, radiju kao nije to dosta pa nastavlja:

Every single day
Every word you say
Every game you play
Every night you stay
I’ll be watching you

A ja još uvijek gledam ono dvoje sad su u vodi, pa se tamo špricaju, pa zajedno zarone, pa se ona njemu objesi oko vrata, pa se ljube, pa se grle, pa se samo dugo gledaju, pa izađu iz vode, pa jedno drugo brišu, pa opet on nju maže, pa mu ona legne u krilo, pa on njoj nešto crta po ruci s borovom iglicom....

Teško mi je to gledati, ustajem i tako nogu pred nogu do svog kamena na plaži, sjedam na njega, opet gledam more, opet vidim nju, mog Anđela, pomičem se malo u stranu, mjerim, na mom kamenu ima još dovoljno mjesta i za nju, gledam opet u more, gledam ga kao da će iz njega svakog časa izroniti, gledam malo lijevo malo desno, možda me želi iznenaditi.

Ulazim u vodu, osjetim ju u svakoj kapi, osjetim kako me miluje i mazi, kako me dodiruje, tražim ju, ulazim sve dublje, svuda je oko mene, zaranjam, ronim, otvaram oči, vidim ju, ruke nam se isprepliću, tijela su nam jedno uz drugo, osjećam ju svakim djelićem svoga tijela, toplu, meku, tako stvarnu. Priča kaže kada u moru roniš otvorenih očiju onda vidiš onoga koga najviše voliš, ronim dugo, otvorenih očiju, ne želim izaći van, gledam, vidim nju, vidim kako ona mene gleda, ronim još dublje i dalje, ne želim izroniti i kada bi znao da ju nikada više neću moći vidjeti, poželio bih kao u Velikom plavetnilu, vječno ostati pod vodom s otvorenim očima, poželio bih umrijeti tako otvorenih očiju i plutati morem i gledati ju (neke knjige kažu da čovjek može tako stoljećima plutati pod morem dok ne padne na dno), ako već ne mogu biti s njom bar da ju ovako stoljećima gledam tako lijepu, tako dragu, tako prekrasnu, u glavi opet pjeva onaj

Since you’ve gone I been lost without a trace
I dream at night I can only see your face
I look around but it’s you I can’t replace
I feel so cold and I long for your embrace
I keep crying baby, baby, please...

Bježi mi, zove me za sobom, slijedim ju, želim ju ponovo dotaknuti, uhvatiti za ruku, brža je, nestaje, nestaje mi zraka, lagano mi se muti, ne vidim ju više, izranjam gledam sunce kroz vodu dok pokušavam doći do zraka, prekrasno je, milijuni boja što se miješaju tvoreći prekrasne šare, vidim i plavu kao njene oči, vidim i boju njene kose, guram glavu prema njoj, želim ju dotaknuti, vidim i svjetlu mekanu boju, mekanu i glatku kao njena koža, svjetlost je sve jača, postaje neizdrživa, ne zatvaram oči, gledam i dalje.

Dolazim do zraka, okrećem se prema mom, našem, kamenu, vidim sjedi na njemu, pomiče se pravi mjesto za mene, sva još mokra, svježa i tako stvarna, kapi mora sa kose padaju na ramena, kotrljaju se niz meku kožu, sunce ih svojim zrakama obasjava praveći najljepše moguće dragulje koji postoje, a oni sjaje najljepše do sada, jer nisu nikada bili na tako nečemu lijepom i milom. Žurim prema njoj, želio bih poljupcima pokupiti svu vodu, svaki taj mali draguljčić sa njenog tijela. Bojim se zatvoriti oči, da ju ne izgubim, no sunce je nemilosrdno, šalje najjače zrake na mene, moram zažmiriti, brzo otvaram oči, a naš kamen prazan…..

 

Dio 25

Rinnnngggg ... rrrriinnnnngggg zvonilo je jedva čujno iz mog džepa, zvono starog telefona kakvo se zna čuti u britanskim TV serijama koje obrađuju vremenski period odmah nakon drugog svjetskog rata, zvono koje sam teškom mukom uspio nekako ugurati u moj telefon, jer ipak on nije od onih u kojeg se takva i slična zvona lako uguraju, zvono zbog kojeg sam izgubio podosta vremena tražeći ga na Internetu, gdje mi je naravno više nego često pogled namjerno ili nenamjerno odlutao na stranice koje su više nego iscrpno oslikavale žensku ljepotu u svim njenim pojedinostima, u svim njenim oblinama, u svim njenim bojama, zvono koje sam jedva čuo, zvono koje nikoga nije impresioniralo, zvonilo je i dalje iz mog džepa.

Teškom mukom, kriveći se čitavim tijelom čas na jednu, čas na drugu stranu, hvatao sam ga vršcima prstiju, baš kao što sam kao klinac veliki optimisti u lunaparkovima pokušavao uhvatiti kutiju cigareta (pa biti frajer i pušiti stranjske cigarete, jer onda u kioscima ni teoretski nisi mogao kupiti ništa što bi imalo makar i mali miris Zapada) ili kakvog plišanog medu (pa biti frajer pa ga pokloniti kakvoj curi, pa onda kada kući prođe zadnja popodnevna smjena đaka iz škole odvesti ju do parka, pa onda sjesti na klupu s njom, pa onda gledati u nebo s njom, jer u takvim trenutcima nebo je uvijek zvjezdano, pa iskoristiti njen položaj glave koja je usmjerena ka nebu pa je poljubiti, pa ako se ne opire nastaviti ljubiti, pa onda kao slučajno dodirnuti njene sise, pa ako se ne opire nastaviti ih i dalje dirati, pa zavući ruku pod njenu majicu, pa ako se ne opire nastaviti dalje otkrivati ostala prostranstva njenog tijela....), ali u onim strojevima s onom metalnom rukom možeš samo niša izvući, pa ništa od frajeluka.

Napokon sam ga uspio izvaditi, telefon naravno, bacio pogled i identificirao pozivatelja, vidno razočaran, umjesto željenog poziva i dragog glasa, umjetno-službeno-nimalo uzbuđeno-ravnodušno sam izgovorio: “Reci...”
Naravno Norvežanin, koji je cijeli prošli tjedan potrošio podsjećajući me da za danas ništa ne smijem planirati jer on ima strahovit plan za nas dvojicu za baš danas, javlja se iz nekakve vukojebine nekih milijardu kilometara udaljenog mjesta za kojeg vjerujem da samo on zna da postoji.

Uhvatio je neku koku, popio s njom piće, zamolila ga da ju otprati kući, on jedva od Barteza namolio stari VolksWagen kombi, koji Bartezu inače nije za niša služio osim da ga ponekad parkira na vrlo vidno mjesto kraj gradske policije na putu kojim mu je žena išla kući s posla, dok je on za to vrijeme svoje vrijeme provodio u društvu kakve onakve kakve se njemu već sviđaju, a onda kada bi kasno došao kući objašnjavao je ženi kako su opet neki klinci iz zajebancije ukrali stari vw kombi i ostavili ga na groblju, pa je svo vrijeme proveo popunjavajući kojekakve bezvezne papire i objašnjavajući policajcima (a znaš - kaže on njoj - kakvi su policajci) da je to već ne znam koji put da mu kradu kombi iz zajebancije i da on nema nikakve veze s nestankom vijenaca i cvijeća s groblja.
- Znaš ništa od dogovora za danas – priča Norvežanin – mala je kao bombon ... stali smo da piša ... Bartez je imao punu gajbu piva u kombiju ... ja malu malo mekšam pivcem... stari moj što može popit.... evo dolazi... čujemo se.

Dobro... kada me već nije sreća okupala da ovaj poziv bude njen, bar me je malo pomilovala, pa me lišila naporne večeri s Norvežaninom, jer njegov svaki strahoviti plan uključuje samo dvije stvari, bjesomučno napijanje i bjesomučno ganjanje žena. Kako sada baš i nisam bio u nekoj fazi da bi me ganjanje žena uopće zanimalo, obično su te večeri za mene počinjale i završavale samo na jednom, na bjesomučnom opijanju u pokušaju da alkoholom isperem tugu koja me znala uhvatiti i ispuniti poput do čepa pune boce. Nekada bi pražnjenje boce pelinkovca stvaralo zabludu u meni da tuga izlazi iz mene, da s nestajanjem sadržaja boce nestaje i ona, no ma koliko boca praznija bila, ma koliko boca se naslagalo jedna za drugom, uvijek je postojao onaj neki tren, kada svaki zaborav nestane i boca tuge se napuni ponovo do vrha.

Ponekad sam imao strahovite sudare osjećaja u sebi, sudarale su se tuga, najveća na svijetu, barem u onome svijetu kojeg sam ja poznavao i sreća neviđena. Znao sam biti tužan, tužniji od tužne kiše, jer ona nije tu kraj mene, a tako bi to želio. Onda bi u sred te tužne tuge okupali me vatrometi sreće kao za kinesku novu godinu, jer ju znam, jer ju mogu vidjeti, ne baš kada želim, ali ipak mogu, jer je stvarna, jer postoji.

I dok sam tako i ne znajući sam što bi sa sobom, besciljno hodao plažom u vrijeme kada se sunce spremalo na odlazak, a posljednji kupači kupili svoje stvari ostavljajući razbacane hrpice popijenih boca i papira, ponovo se oglasio zvuk starog telefona iz mog džepa. Ne očekujući drugi glas osim Norvežaninovog, bezvoljno sam se javio, prevario sam se, sunce me onim svojim zadnjim zrakama obasjalo čitavog najvećim sjajem, njen glas, glas Anđela me kupao, jedva sam od uzbuđenja i razumio što mi govori...

- Halloooo, slušaš li me uopće..... Muž i mali idu na dva tjedna s rodbinom u Francusku, želim to vrijeme provesti s tobom.....

 

Dio 26

S rukama u džepovima, pogleda uprtog u nigdje, praveći nožnim prstima rupe u već pomalo vlažnom i ohlađenom pijesku, kao da želim iskopati nešto, nešto što ni sam ne znam što je, još uvijek zbunjen, iznenađen i u jednu ruku pomalo uplašen, razmišljao sam o njenom iznenadnom pozivu.

Dva tjedna s Anđelom, sami nas dvoje. Nešto tako divno, nešto tako prekrasno, nešto o čemu se nisam usudio ni sanjati, jer bi buđenje nakon takvih snova i povratak u realnost bilo preteško za izdržati, je tu ispred mene, kao da je visoka jabuka svoju najvišlju granu, do koje nitko ne može doći, s najslađim i najcrvenijim jabukama savila nudeći se da ih uberem, trebam samo ruku pomaknuti, ispružiti ju i uzeti ono što odavno želim, ono što mi već mjesecima ispunjava svaki djelić moga mozga, svaku misao, svaki tren moga postojanja, a ja i dalje stojim ukopan u pijesak s rukama u džepovima, kao svezan, kao omotan nevidljivim lancima najboljeg švedskog proizvođača nevidljivih lanaca, omotan i svezan svojim razmišljanjima.

Zašto o svemu moram razmišljati, zašto ne mogu biti kao oni koji jednostavno ponuđene jabuke ili uzmu ili ostave ne razmišljajući o tome što će biti poslije, zašto moram dozivati u misli i ostale stvari o kojima ne znam ništa, zašto moram već sada razmišljati o stvarima koje se i ne moraju dogoditi, zašto ne mogu samo raširiti ruke i uzeti sve ono što je ispred mene, sve ono što mi se daje, zašto?

Umjesto oduševljenja što mogu s mojim Anđelom provesti dva tjedna u kojima možemo postojati samo jedno za drugo, na mjestu gdje možemo provesti vrijeme u kojem je svejedno da li sunce izlazi i zalazi, u kojem je svejedno da li more postoji, u kojem je i nebo moglo odlučiti otići negdje drugdje, jer moje sunce i moje nebo i moje more i moje sve može biti pored mene, u moja razmišljanja je ušao onaj veliki kao tvrđava i raširio je svoje velike ruke dotičući se svake moje misli, u moja razmišljanja je utrčao onaj mali slatki koji se katkada znao igrati pored njenog kioska i on je kao pijesak lopaticom razbacivao moje misli ne dajući mi ni trenutka nade da će nevidljivi lanci razmišljanja oko mene omotani nestati.

Nisam se bojao velikog i njegovih velikih ruku, ako mi je suđeno da me dotuče netko velik kao tvrđava, dotući će me nebitno zbog čega, ako ne iz ljubomore i zbog toga što mu spavam sa ženom, onda sigurno kao pijani vozač koji je sasvim slučajno pokupio neznanca na pješačkom prijelazu. Nije me to brinulo.

Brinulo me nešto drugo. Tko sam ja, odakle mi pravo nekome uzmem nešto, da nekome kradem njegovo sunce, njegovo more, njegovo nebo, da nekome brišem njegove snove, da nekome uzimam ono što voli, da se uvlačim između nečega što na neki način postoji već godinama. Tko sam ja da nekome kradem budućnost, ma kakva god bila, tko sam ja da rastavljam nešto što je spojeno.

Koliko god se trudio loše razmišljati o velikome, koliko god pokušavao u svojim mislima od njega učiniti monstruma i lošeg čovjeka, kako bi sam sebi izgledao kao princ iz bajke na bijelom konju, kako bi sam sebi izgledao kao spasitelj, nisam mogao, ipak je on u mom Anđelu, u svom Anđelu vidio sasvim sigurno iste stvari kao i ja, možda ne baš tako kao i ja, ali sasvim sigurno ne nešto puno drugačije, a i ona nije u njemu mogla vidjeti nešto što on nije, nisu se iz dosade našli jednog utorka poslije podne i zato što nisu imali pametnijeg posla odlučili živjeti skupa i rađati djecu i imati neke svoje snove koje su se trudili ostvarivati. Jebiga koliko god mi je bio smetnja i koliko god je bio velika prepreka nekoj mojoj sreći, ostvarenjima mojih snova i maštanja, nisam mogao uzeti gumicu i izbrisati ga iz glave, nisam se mogao praviti kao da ga nema ma koliko to želio.

Najlakše bi bilo ništa ne misliti i ubrati jabuku koja se spustila i nudi se sama pred rukama, uzeti ono što je život donosi, vjerovati da su Život i Bog i Stvoritelj i Svemir ili kako god nazvali onoga ili ono što brine da sve bude onako kako je i kako treba biti, moji najbolji prijatelji i da samo najbolje biraju za mene. Ne razmišljati o sutra, ostaviti sutra za sutra, za vrijeme kada će ono postati danas, kada će sasvim sigurno mnogo toga danas nepoznatog biti puno jasnije, vidljivije, kada će novi dan donjeti nove kamenčiće s kojih će pogled biti drugačiji.

Bilo bi najlakše, ali ja sam i dalje pogleda uprtog u ništa, u noć, s rukama u džepovima, vezan nevidljivm lancima misli kopao vlažan pijesak nožnim pristima.

 

Dio 27

Nazvah Anu, rekoh što bi trebao. Ona pita koja je to sretnica. Ja joj rekoh da može znati, sigurno bi znala. Ona kaže da što se nje tiče nema nikakvih problema, ali da moram pitati Jaquesa mlađeg. Nazvah Jaquesa mlađeg. Rekoh mu što trebam. On pita koja je to sretnica. Ja mu rekoh da može znati, sigurno bi znao. On kaže da sve razumije, ali da ne smijem Ani reći da je sve odmah razumio. Kaže kućica je malo u neredu, trebalo bi ju srediti, ipak ju nisu dugo koristili. Kažem da nema problema. Kaže mogao bih zidove obojiti ako već mislim biti toliko tamo. Kažem da nema problema. Boju neka izaberem sam, ali da ne pretjerujem. Kažem da nema problema. Ako nađem kakvih stvari koje ne pripadaju Ani (Anine su sve u ormarima) neka ih pobacam. Kažem da nema problema. Ključ, novci za boju i karta kako do tamo doći će mi biti kod Mickeya u tenis klubu. Zahvaljujem svim poznatim riječima. Kaže nema problema, tko ne bi pomogao kada se o takvoj stvari radi.

Zovem Norvežanina. Kaže neće pričati telefonom. Dolazi u moj restorančić. Sjedamo u hladovinu za stol sa zelenim stolnjakom. Prije nego je sjeo malo opipa podmetače za stolice, onim dugim rukama ih odmakne od sebe i pogleda i kaže kako ih je jebeno dobro obojio.

- Znači trebaš auto? ... Koliko? ... petnaest dana.... uh, dosta dugo .... ma nema problema .... Ostaviti ćeš mi ključ od svog stana? .... Da ti zalijem cvijeće.... Ma znam da nemaš cvijeće u stanu.... Znaš ako pretjeram s pićem ili ako nešto zgodno naleti da ne moram hodati puno do svoje rupe ... Ne brini ostaviti ću sve čisto ... Gdje stoje ručnici?....

Dolazi Joe, donosi piće, nije gužva, sjeda s nama. Objašnjavam mu da će neko vrijeme morati raditi sam, da me neće biti. Kaže nema problema. Pita koliko. Kaže petnaest dana nije baš malo. Kažem mu da uzme nekoga za to vrijeme ako misli da neće moći sam. Kaže da ne brinem i da smatram sve riješenim.

Sjedam s Norvežaninom u njegov žuti Mercedes iz 1980, srećom ima automatski mjenjač pa se neću morati dodatno znojiti zbog mijenjanja brzina, dovoljno će biti vruće i ovako. Klimu te godine nisu ugrađivali u automobile. Otvaramo prozore, moram ja voziti da Norvežanin vidi koliko sigurnim rukama ostavlja svog ljubimca. Pokazuje mi gdje stoje cedeovi i kako se rukuje playerom, pokazuje mi gdje svijetli lampica kada treba doliti ulje, jer ga starina voli trošiti, pokazuje kazaljku za gorivo gdje treba stajati kada treba ponovo natočiti, priča gdje stoji rezervna guma, priča o auspuhu, o grijanju motora, o tome kako jedan vijak na desnom zadnjem kotaču manjka pa da ne brinem ako to primijetim, priča o svemu kao da ću voziti kružnu rutu oko svijeta, a ne tek nekoliko desetaka kilometara.

Palim velikog žutog iz 1980, uspijevam od prve, Norvežanin zadovoljan. Vozim polako, nije problem iako je to najveći auto kojim pokušavam upravljati, osjećam se kao da vozim kamion, mada kamion nisam nikada vozio, ali mi se čini da je vrlo slično. Vozim prema tenis klubu da pokupim ključeve i novce za boju, Norvežanin će mi pomoći oko izbora boja, upozoren je da ne smije pretjerivati. Htio je čak da još danas odemo do kućice i da mi on pomogne obojiti ju, kako bi ja poslije mogao uživati. Odbio sam. Dovoljno je već i ovo što radi za mene.

Mickey nas čeka s ključevima, novcima i nacrtanom kartom. Kaže lako ću naći i sam počne objašnjavati kojim putovima trebam ići i gdje trebam kamo skrenuti. Kaže kada vidim jedno jako veliko drvo, ne zna kakvo je, onda sam blizu i ne mogu pogriješiti. Kaže da auto mogu ostaviti malo pored kućice, postoji nekakav usjek među drvećem i tu ga sasvim sigurno nitko ne može vidjeti.
Lupi se po čelu i kaže da on to sve ne bi smio znati. Kažem mu da ne brine i da nema problema, ništa nisam čuo. Lakše mu je. Kaže da u podrumčiću u jednom sanduku desno odmah pored stepenica sigurno ima još vina ako mi ponestane. Pita me tko je sretnica. Ja mu kažem da bi znao da može znati. Kaže da nemam problema jer on ništa ne zna.

Uzimam ključeve, kartu i novce. Kupujem s Norvežaninom boju, muku mučim s njim jer mi svim silama nastoji objasniti kako griješim što ne uzimam vatreno narandžastu i tropska-šuma-u-kiši zelenu. Odlučujem se za bijelo i za nešto za što me trgovac uvjerava da je boja kajsije, mada meni nimalo ne liči na kajsije kakve ja znam, no možda su ovdje i kajsije drugačije, nije bitno boja mi se sviđa i nije pretjerana, moram paziti na to što je Jaques mlađi rekao. Kupujem i ostali pribor koji mislim da će mi trebati. Norvežanin opet pretjeruje s raznim alatima kao da ću hotel bojati a ne kućicu kraj plaže.

Završavam kupnju, odvozim Norvežanina kući. Dugo se oprašta od žutog iz 1980. milujući ga po blatobranima. Odlazim u supermarket, opet imam sreću s kolicima koja vuku na jednu stranu. Pokušavam se sjetiti što će sve trebati. Nikada nisam kupovao toliko stvari za toliko puno vremena. Puna su mi kolica.
Parkiram ih pored blagajne i odlazim po druga i njih punim do vrha. Plaćam i ne šalim se s blagajnicom, mrko me gleda kao da zna što smjeram. Šutim, trpam stvari u auto na zadnja sjedala, jer Norvežanin usred sve te brige da mi sve objasni i pokaže nije se sjetio obavijestiti me kako se poklopac prtljažnika otvara.

Vozim polako, kazaljka za gorivo pokazuje da ga je dovoljno, lampica za ulje ne svijetli, na cedeu lagano svira Counting Crows & Vanessa Carlton - Big Yellow Taxi, uzimam telefon, zovem Anđela.

- Sve je spremno … Javi kada želiš da krenemo.

 

Dio 28

Trebala me čekati pored hotela Četiri ruže, nije bio baš blizu mjesta gdje je stanovala, ali je zbog poprilične gužve koja je vladala oko njega bar pružao dobru zaštitu da ju nitko neće tako lako vidjeti da sjeda kod nekoga u auto. Meni su trebala bar dva sata da nađem hotel, koji je doduše najveći od svih, ali je smješten u šumi sličnih hotela, povezanih meni sasvim nerazumljivom logikom jednosmjernih ulica koje su me tjerale na kružne panoramske vožnje okolo raznih hotela sve dok nisam našao dva slobodna mjesta za parking, jer meni obzirom na moje umijeće vožnje velikog žutog jedino je još autobusno pristanište predstavljalo lagani i prihvatljiv prostor za parkiranje.

Na svu sreću krenuo sam na vrijeme, jer od trenutka kada je sinoć nazvala i rekla gdje i kada ćemo se naći meni su minute prolazile sporo kao sati, a uzbuđenje i nervoza su me toliko tresli da je svaka druga aktivnost osim pogledavanja na sat bila nemoguća. Sto puta sam propješačio sobu, sto puta izašao na balkon, sto puta otišao do restorančića da vidim kao da li je sve u redu, sto puta posjetio WC, sto puta se tuširao, sto cigareta popušio, sto puta lijegao u krevet, tisuće puta se okretao tražeći položaj u kome će mi biti udobno, sto puta se dizao, milijun puta pogledao na sat, nekoliko puta nazvao 'točno vrijeme' jer mi se učinilo da moj sat neobično sporo vrti onu najmanju kazaljku što pokazuje sekunde, podesio sve alarme na svim satovima kako slučajno ne bi zakasnio.

Probdio sam svu noć ne mogavši oka sklopiti, čak sam u novčaniku pronašao račun iz supermarketa pa sam kao pregledavao da li sam kupio sve što je potrebno. Kod mene je novčanik uvijek pun, ako ne novaca onda bar kojekakvih papira i računa od kojekakvih kupnji koje ne znam zašto i ne znam koliko dugo čuvam. Teže se rješavam tih računa nego novaca, čak imam i jednu ladicu koja je puna takvih računa, ne trebaju nikome i niti će ikada ikome trebati, ali eto ne znam zašto, radije volim da stoje tamo nego da ih bacim.

I onda je jutro napokon svanulo i uredno sam isključio sve alarme jer nisu imali potrebu alarmirati nikoga jer sam ja bio budan prije njih i uredno šetuckajući po sobi sam dočekao vrijeme da krenem po nju. Krenuo dosta ranije jer stvarno više nisam znao što bi u kući, a računao sam i na to da će mi vrijeme brže proći ako gledam ljude u prolazu, jer je strašno sporo prolazilo ako sam pogledom pratio kazaljke na satu.

Iz parkiranog velikog žutog sam gledao na sve strane ne bi li ju vidio na vrijeme. Gužva je bila poprilična i moram iskreno reći vrlo zanimljivi oblici ženskih tijela su prolazili pored mene. Kako mene baš i nisu nešto posebno zanimali, a kako sam ja ipak vrlo brižan prijatelj zapamtio sam da moram Norvežaninu reći gdje je koncentracija njemu jako zanimljive populacije vrlo visoka.
Temperatura u autu je rasla, a i moja nervoza je bivala sve veća, uzalud sam pokušavao na radiju naći nešto zanimljivo, vrtio sam onaj točkić za traženje stanica kao tražeći dobru glazbu, a ustvari nisam ni znao što bi želio slušati, pa je to više bila zanimacija prstima da prođe vrijeme, nego neka potraga za dobrim zvukom, no ipak uho i prsti su zastali kada su iz zvučnika izmilili zvuci dobro poznate mi i veoma drage mi pjesme Tonight, Tonight Smashing Pumpkinsa, nasmijao sam se jer sam se sjetio kako se ona uvijek veselo bez imalo podrugljivosti smijala kada sam ja pokušavao pravilno izgovoriti Smashing Pumpkins. Kažem pokušavao, jer iz ne znam kojih razloga nije mi to nikako uspijevalo, na sve je ličilo prije nego na Smashing Pumpkins. Dobro i inače sam imao problema s nekim riječima, koje su se meni činile strašno komplicirane, ali sam se izvlačio na to da engleski ipak nije jezik koji sam prvi naučio govoriti, no istina je da sam i kod svog materinjeg jezika imao podosta riječi koje su mi isto tako bile jako komplicirane i kod kojih mi se jezik itekako zaplitao u nepotrebnim smjerovima.

Već mi je glava uhvatila dobar, ravnomjeran ritam pomjerana lijevo desno, baš kao kod onih umjetnih psića koje netko zna držati ispod zadnjeg stakla na autu. Naravno ni Norvežanin nije bio iznimka i nije mogao bez tog detalja, pa smo ja i njegov smeđi plastični hrt uskladili ritmove lijevo desno, on gledajući u ne znam što, a ja tražeći pogledom nju.

Možda sam i ja kao i plastični hrt gledao u ništa, kada je nisam vidio, otvorila je vrata, kose smotane pod bijelu baseball kapicu, crnih velikih naočala koje su pokrivale pola lica, obučena u bijelo kao da ide na tenis, sa velikom torbom u obliku teniskog reketa koju je bacila na onu hrpu stvari koje sam ja pokupovao u supermarketu i koje su neke već drugi dan stajale u autu, sjela na suvozačevo sjedalo i rekla:
Vozi, što čekaš.

 

Dio 29

Okrenuo sam ključ, motor je zbrujao pouzdano, pritisnuo sam gas i gume su lagano zaškripale na vrućem asfaltu, što je mene učinilo ponosnim i veliki žuti je stao kliziti cestom. Srećom u ovo doba dana zbog vrućine i činjenice da ljudi uglavnom osvježenje traže u vodi na kakvoj plaži ili u hladovini kakve palme illi nekakvog restorana, promet je bio slab i ulice poluprazne, što je meni omogućilo da razvijem pristojnu brzinu od za mene skoro svejtlosnih četrdesetak kilometara na sat, ali ta prozračnost polupraznih ulica nije imala za posljedicu lagano snalaženje u njima pa sam opet počeo voziti kružne panoramske vožne oko obližnjih hotela tražeći izlaz na cestu s koje bi kao lako slijedio kartu koju mi je Jaques mlađi nacrtao kao putokaz.

Kako se čudne misli katkada potpuno nezvane nađu u onom sivom zgužvanom organu smještenom u glavi zvanom još i mozak, tako je i meni u tome trenutku cijelim njegovim misaonim kapacitetom bljeskala rečenica koja kaže da je automobil jedno od sredstava kojim se putnik, a i vozač, može koristiti za brže i udobnije prebacivanje s točke A do točke B. Kružeči tako nepoznatim ulicama, okupan velikom vrućinom, širom otvorenih prozora kroz koje se upuhavao isto tako vruć zrak, koji tu vrućinu nije činio nimalo manjom, iskreno sam posumnjao u vjerodostojnost te izjave, jer se ni ja kao vozač, ni ona kao putnik, a ni veliki Norvežaninov žuti iz 1980. nismo trenutno, okupani znojem i izgubljeni u moru skoro identičnih ulica, nikako uklapali u nešto tako izrečeno.

- Da li je sve u redu? – upitala me skupljena sa sjedala pored mene.

Spustila se na sjedalu, za svaki slučaj, da izbjegne sva moguća prepoznavanja mogućih poznatih slučajnh prolaznika, toliko nisko da joj je samo vrh glave pokriven baseball kapicom bio u visini prozora.

- Malo sam se izgubio, u svim ovim ulicama – nastojao sam mirnim glasom i izraženim naglaskom na ono ‘malo’, stvoriti dojam kako ipak donekle držim stvari pod svojom kontrolom i kako nema mjesta brizi i panici, mada sam već treći puta ponovo prolazio pored hotela Četiri ruže i gledajući sa strane više smo izgledali kao policijska ophodnja u redovnom pregledu grada, nego kao dvoje što žele što prije i što neprimjetnije nestati iz grada i naći se u sigurnosti osamljene i za tu priliku posuđene kućice.

Kako su u laži uvjek kratke noge, a kratke noge su itekako vidljive, ni moje laganjem skraćene nisu ostale neprimjećene od strane nekoga tko tako dobro uočava i najmanje sitnice. Nabila je kapu još više na glavu namjestila tamne naočale, pogledala se na ono ogledalo na onome što te štiti od sunca, promrmljala da može proći tako, ispravila se u sjedalu i preuzela navigaciju jer vidjela je da je vrag odnio šalu i da bi ja vrteći se naokolo u krug mogao nam priuštiti i scenu zalaska sunca gledanu iz velikog žutog.

Isprva je počela s normalnim usmijeravanjem lijevo, desno, no brzo je vidjela da ja nisam baš od onih kojima je lijevo uvjek lijevo, a ni desno uvjek desno, jer oduvjek sam imao s tim lijevo-desno problema i svaki puta kada bi trebao odlučiti koje je koje morao sam u glavu dovesti sebi sliku sebe za stolom i tanjurom isred sebe i rukom u kojoj držim žlicu i vilicu, pa misliti desno, aha to je žlica, znači na ovu stranu.

No kako ona ima za sve rješenje našla ga je brzo i za ovaj moj problem, kao kod pravih navigatora vozača relija (to sam vidio i naučio igrajući reli igrice na playstationu) desno je postalo 3 sata, a lijevo 9 sati i ja sam napokon bez razmišljanja o tome jel’ to sada vilica ili je žlica, uspijevao nalaziti prave ulice i napokon se dokopati ceste koja je vodila u željenom smijeru.

Pogledala je kartu koju mi je Jaques nacrtao, okrenula je onako kako treba, jer sam ju ja držao naopako i rekla da je bolje da stanem sa strane i da se zamjenimo za mjesta, jer svaka čast meni ali teško da bi igdje stigli sa mojim snalaženjem u prostoru i mojim umijećem čitanja karata, a da i ne govorimo o tome da bi sve i da uspijem isčitati sva ta skretanja kako treba vožnja trajala i trajala i trajala...

Zamišljeno – učinjeno, malo joj je isprva bilo čudno što veliki žuti nema kvačilo ali brzo se navikla, pritisnula gas, mene zalijepila za sjedalo i naterala da potražim nogom kočnicu tamo gdje je inače nema i vrlo brzo se ispred nas nakon nekoliko oštrih skretanja na 9 i 3 našla kućica koja nam je obećavala najljepše trenutke.

 

Dio 30

Izašavši van iz auta spoznao sam par stvari odjedanput. Kućica nije bila kućica nego poveliko zdanje u kojemu je pet ljudi moglo boraviti pet dana da se ne sretnu međusobno više od pet puta i odmah sam zamijetio da sam sasvim sigurno kupio pet puta manje boje nego je potrebno za obojiti ovoliki dvorac. Stvarno je bila na osamljenom mjestu neposredno u blizini pješčane plaže s pogledom u plavu daljinu, a stvarno je bilo i to da ja nisam znao gdje sam ostavio ključeve koje mi je Jaques mlađi dao. Nemoguće da sam ih zaboravio. Prizvao sam u glavu sva moguća sjećanja, pretražio sve moguće džepove na hlačama, pretražio sve moguće pretince u velikom žutom (uh.. koliko ih samo ima) ali osim starih računa u džepovima i praznih kutijica od kondoma u pretincima nisam našao ništa što bi bar i najmanje sličilo na ključ od kuće.

Naslonio sam se rukama na blatobran i glasno spominjao svoju nesposobnost da bilo što napravim kako treba, vrištao sam na sebe zbog neurednost, bio ljut zbog samo meni svojstvene gluposti i površnosti. Prišla mi je s leđa obuhvatila me, stavila svoje one divne anđeoske ruke na moja prsa, poljubila me onim svojim divnim usnama u vrat i šapnula da ne brinem, da ključevi nisu mogli nestati, da su sasvim sigurno u autu negdje i da ćemo ih naći, a ako ih i ne nađemo što ima veze, pa nismo ovdje došli da uživamo u kući, ovdje smo zbog nas dvoje pa makar to bilo i pod vedrim nebom, jer ionako noću nema boljeg pokrivača od zvjezdanog svoda s milijardama sitnih zvjezdica koje će sjati samo za nas.

Ne znam da li su njen dodir i poljubac imali tako umirujuće djelovanje ili su njene riječi imale čarobnu moć, ali u trenutku sam se smirio kao da sam odjednom popio tromjesečnu zalihu sredstava za smirenje nekog vrlo ne smirenog čovjeka i ništa mi više nije bilo važno, ni ključ, ni moja nesposobnost, odjednom je sve nestalo, sve je postalo nebitno, ostali smo samo ona i ja.

Počeli smo stvari iz auta prebacivati na terasu kuće, kada već ne možemo u kuću, onda bar da budu u hladovini. Ja sam prema njenim riječima pokupovao izgleda gomilu bespotrebnih stvari, što me malo onako nekako, jer jebiga mislio sam možda zatreba, pa je bolje imati nego nemati, ali sam bio posebno ponosan kada je pohvalila to što sam se sjetio hranu spremiti u prijenosni frižider, jer bi se u paklenoj vrućini unutar automobila sasvim sigurno brzinski pokvarila. Među tom hrpom stvari na zadnjem sjedištu velikog žutog, našli smo i ključeve od kuće, ali smo našli i veliku čokoladu od lješnjaka, koju sam ja sasvim sigurno zaboravio spremiti s ostatkom lako topljive i lako kvarljive hrane i ne treba posebno spominjati da je čokolada u potpunosti izgubila oblik kakav čokolade uobičajeno imaju, zagrijana vrućinom pod našim prstima se savijala poput tijesta i samo ju je pakovanje držalo u komadu, no to nas nije spriječilo da se značajno pogledamo, namignemo jedno drugome i kao pravi istinski ljubitelji čokolade zaključimo kako nas to u ovome trenutku ni najmanje ne smeta.

Sjeli smo na stepenice, kroz otvorena vrata automobila dopirali su zvuci sa CD-a kojeg sam netom prije stavio da svira. volim Dean Martina pogotovo kada pjeva :

You're nobody 'til somebody loves you
You're nobody 'til somebody cares.


Otvarali smo čokoladu ili možda bolje je reći trudili smo se otvoriti ju, no sa svakim našim pokušajem skidanja omota, rastopljena čokolada je curila van, a kako se ne smije ni mrvica tako nečega božanstvenog, pa makar i tako toplog što baš na ovakvoj vrućini i nije neko osvježenje, izgubiti, usnama i jezikom smo kupili otopljenu čokoladu s papira. Ne treba spominjati da su nam ruke i lice bile kao u crnaca jer je rastopljene čokolade bilo posvuda po nama. Lizao sam joj prste, lizala mi je prste, usnama i jezikom sam kupio čokoladu s njenih obraza i usana, usnama i jezikom je kupila čokoladu s mojih obraza i usana, kotrljali smo one male lješnjake između naših jezika ljubeći se dugo... dugo. Definitivno to mi je bila najslađa čokolada u životu.

Vrućina i naša još uvijek slatka umrljanost, usprkos svim našim pokušajima da usnama i jezikom 'pojedemo' svu čokoladu, kao logično rješenje su nametnuli kupanje u moru koje je bilo tu pored nas, trebalo je samo spustiti se do pješčane plaže koje je bila pred kućom. Krenuli smo zagrljeni prema vodi, plaža je bila pusta a pijesak ugodno topao, a na nekim mjestima čak i prevruć. Rekla je da ju pokušam uhvatiti i potrčala. Trčeći ispred mene skidala je usput robu sa sebe, pa sam i ja slijedio njen primjer, prvo majica čije je skidanje otkrilo meni njena predivna leđa ali i tanku traku grudnjaka koji je nosila. Ne znam zašto sam u trenutku dok sam skidao svoju majicu pomislio da nemam kupaće gaće na sebi i ozbiljno se zamislio što ću sada. Očito misao nije bila na mjestu jer sam u trenutku dok sam majicu prevlačio preko glave izgubio ravnotežu, pao i zakotrljao se po pijesku. Dok sam dolazio sebi pokušavajući se orijentirati kuda me je kotrljanje dovelo, ugledao sam nju ispred sebe kako se smije, potpuno gola. Prvi puta sam ju tada vidio golu, prestao sam disati i samo sam ju gledao, bila je predivna, nisam mogao oka skinuti sa nje.

Upitala me da li mislim čitav dan tako sjediti kao eksponat u muzeju voštanih figura i potrčala prema vodi viknuvši mi da ju još nisam uhvatio. Na brzinu sam poskidao sve sa sebe pogledavši onog mog malog dole da se uvjerim da je na mjestu i da bar koliko toliko pristojno izgleda prije nego sam i gaće skinuo. Potrčao sam za njom u vodu, iako uvijek u bilo kakvu vodu ulazim kao kakav penzioner koji s velikom strpljivošću i predanošću kvasi pomalo ruke, noge, vrat, trbuh, čelo pa tek onda lagano se spušta u vodu, ovaj puta sam trčeći zanemario sve te obavezne predradnje. Bacio sam se u vodu i zaronio u njenom smjeru. Iako sam dugogodišnji pušač mogao sam dugo roniti, ne znam da li je to posljedica kapaciteta pluća ili možda samo urođene dobre tehnike ronjenja, ali ja sam ronio prema njoj, izronio tik ispred nje, naslonio svoje mokro tijelo na njeno, osjetio ga čitavom površinom, primio rukama za mokru kosu privukao njenu glavu k sebi i počeo ju ljubiti.

Ljubili smo se dugo u vodi, ronio sam između njenih nogu, puštajući mjehuriće zraka iz sebe kada sam glavom prolazio vrlo blizu onoga mjesta gdje se njene noge spajaju u ono mjesto koje sam toliko želio dodirnuti, milovati, poljubiti. Ronila je između mojih nogu i svaki put kada je prolazila nije zaboravila kao slučajno dodirnuti onoga moga maloga koji je oslobođen u vodi vodio neku sasvim svoju politiku. Ronili smo skupa, držali se za ruke, gledali se, ljubili se pod vodom, ljubili se iznad vode spojeni tijelo uz tijelo zagrljeni rukama, zagrljeni morem, zagrljeni suncem….

Izmoreni od plivanja i ronjenja legli smo na topli pijesak. Najljepši trenutci mog života su trajali, ona i ja i ništa više, dovoljni jedno drugome, dovoljni za sve, niti jedna misao više u glavi nije imala mjesta, imali smo sve, sav svemir je bio tada naš. Ležali smo u tišini okrenuti jedno drugome, gledajući se. Nikada nisam vidio ljepše oči. Iz daljine iz velikog žutog tišinu je upotpunjavalo samo:

You're nobody 'til somebody loves you,
So find yourself somebody, find yourself somebody,
Find yourself somebody to love
.

 

Dio 31

Tišina, samo šum mora.

Dvoje, dovoljni sami sebi.

Zgrljeni, isprepleteni spojeni kao puzzle.

More, pijesak i nebo nijemi svjedoci.

Trenuci za koje želiš da traju vječno.

Predivni, savršeni, neopisivi.....